utorak, 10.10.2006.

Pogled ispod obrva

Bila je noc i strašna gužva oko mene
I kroz dim cigareta
Imala sam osjećaj da me netko gleda
Da sam nečija meta
On je sjedio u sebe siguran
I u svoje mjesto
Takav pogled ispod obrva ne vidim često
Iz znatiželje sam zastala
Pamet se odmah s glavom rastala
Kao da je nikad nisam ni imala
Kao brak što ne valja
I više ne znam šta je bilo
Ni tko je svirao
Bez naloga za pretres već me je dirao

Otada luda sam za njim
Pogledom vučijim.
Otada više nikoga ne vidim... pa ni sebe
Al' odbolovat ću te ja, s čašom tuge u rukama
I sa društvom koje i ne poznajem
Odbolovat ću te ja
Znaš kako čvrsto na nogama
Ali nikad pogled ispod obrva

Više ga nisam nikad vidjela
A kamoli često
Al' kao aureola u onom bircu
Svijetli ono mjesto.
S kog me je on nišanio
Pogledom lako, sigurno
Nišanio, još lakše ranio


Ovu pjesmu sam, kao i svi vi, čula mnogo puta ali tek jučer su me te riječi pogodile ravno u srce.
Upravo ovako smo se i nas dvoje upoznali...kafić, stolovi, moje i njegove oči spojene u dugom zajedničkom pogledu. Opet. I opet. Gledali smo se čitavu večer, a završilo je baš kao što to pjesma kaže.
Samo, nije istina da ga više nisam vidjela. Počelo je savršeno ali je kratko trajalo. Nikada neću zaboraviti njegov pogled, još ga i sada osjećam na svome licu, ramenima, kosi...makar znam da nije tu...
Još i sada ne mogu vjerovati da nešto tako kratko može ostaviti tako dubok trag za sobom. Možda zato što su to bili najljepši dani u mom životu, a oni se ne zaboravljaju lako. Bilo kako bilo, pokušavam sve to barem dijelom ostaviti iza sebe jer vidim da nema drugog načina. Nije lako ali uspjeti ću, jaka sam ja. Jeste primjetili kako je ove jeseni sve nekako drugačije? Čak ni vrijeme ne odaje u kojem smo godišnjem dobu. Ništa od hladnoće i onih dugih jesenskih kiša...ove je godine sve nekako vedro i radosno...kao da dolazi proljeće. Priznajem da me je to u početku radovalo ali kako vrijeme prolazi sve sam više željna onog hladnog vjetra i krupnih kapi kiše koje sa sobom napokon donose dugo traženi mir i vraćaju istu staru monotoniju koju svi mrzimo, a koja nam je ponekad toliko potrebna da riješimo neke stvari sami sa sobom. Kao sada meni. Znam da je sebično željeti kišu jer pada nad mojim nebom ali borim se protiv ogrome čežnje da ovu svoju riznicu nemira zamijenim makar jednim, malenim zrnom spokoja. A ta borba, vjerujte, nije nimalo laka.
- 17:37 - Komentari (23) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>