četvrtak, 31.08.2006.

Zarobiti trenutak...

Znam da je nemoguće. A opet to tako često poželim.
Poželjeti je lako. Ostvariti teško.
Koliko sam samo puta doživjela trenutak koji sam željela zaustaviti,
zamrznuti ga u vremenu i učiniti da potraje zauvijek.
Znala sam da je nemoguće. Ali sam ipak željela.
Malo što boli jače od spoznaje da će proći ono što želiš zadržati,
a ti ne možeš učiniti ništa da to promijeniš.
Nemoćan si pred vremenom.
Vremenom koje nemilosrdno odnosi onaj trenutak, ''tvoj'' trenutak i pretvara ga u običnu uspomenu.
Jesen mi nekako uvijek iznova donese sijećanje na takve momente koje sam nekada željela zadržati,
nije mi uspjelo i sada ih se trudim zaboravti.
Uspomene ti ono što želiš mogu vratiti samo ''ponekad''.
A što je ''ponekad'' prema ''zauvijek''?
Sebično? Možda.
Svijesna sam toga da mi je vrijeme često i prijatelj.
Ono odnosi ono što želim zaboraviti, ili ga barem skriva dalje od mene.
Vrijeme mi pomaže da prebolim one koji me ne zaslužuju,
daje mi snagu da oprostim onima koji su me povrijedili i vraća mi nadu u budućnost
svaki put kada je izgubim. Ali ipak...
Što za vječnost predstavlja taj slatki časak u kojem je sve ono što mi išta vrijedi,
što mi znači sve?!
Kako bi lijepo bilo živjeti u tom malenom, bezvremenskom komadiću svemira
koji postoji samo zbog tebe. U trenutku koji ima sve što ti treba,
u kojem okrutna stvarnost više nema moć ljubav zamijeniti patnjom.
Nemoguće je i to me boli. Znam da nisam jedina.
I zbog toga tražim snagu da, makar dijelom,
uspijem zamrznuti kazaljku vječnosti kada za to dođe vrijeme.
Želim živjeti u sadašnjosti sve dok se u jednom trenutku ne stopi sve ono što trebam,
volim i zaslužujem, a tada će on postati moja prošlost, sadašnjost i budućnost.
Koju ću živjeti s osmjehom na licu.
- 00:39 - Komentari (20) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>