petak, 11.08.2006.

''mijenjam se, nije da me boli ali...mijenjam se, mijenjam se, i nije mi po volji...''

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Sve vas koji čitate moj blog molim da se ne obazirete na ove česte promjene dizajna koje su rezulatat nekog mog ''unutarnjeg nemira'' koji me zadnjih dana, ni sama ne znam zašto, progoni i tjera na iskušavanje nečeg novog i drugačijeg.
Dizajn koji sam imala prije ovoga posebno mi je drag jer je napravljen samo za mene, individualan je i sigurno ću ga uskoro vratiti.
Čim me prođe ova neobična želja za nečim novim...
Ta moja iznenadna težnja za promjenama, pa i onim najmanjim vjerovatno proilazi iz viška monotonije koja trenutno vlada mojim životom. U zadnje vrijeme svaki dan mi je manje-više isti i to je ono što me polagano, ali sigurno ubija.
Smatram da su nam svima s vremena na vrijeme potrebne sitnice koje unose dašak živosti u svakodnevicu. Zanimljivo je to što je kad se radi o važnim, životnim temama moj stav sasvim različit od ''promjenjivog''. Tradicionalist sam, cijenim sve ono što mi pruža sigurnost i utjehu, nikada ne bih istinsku ljubav i ozbiljnu vezu mijenjala za kratku avanturu ili jednog pravog prijatelja za nekoliko površnih.
U principu, promjene volim jedino ako se radi o beznačajnim sitnicama koje se ne odražavaju previše na događaje u budućnosti, u svemu ostalome držim se čvrsto onoga što volim i trudim se svim silama da ga zadržim takvim. Nikada nisam potpuno shvaćala ljude koji ne znaju pronaći mir i zadovoljstvo na jednom mjestu ili u jednoj osobi, već neprestano tragaju za nečim novim, nerjetko nedostižnim.
Svjesna sam da smo mi ljudi po prirodi takvi, uvijek nam nešto nedostaje da budemo sasvim zadovoljni. To je valjda neka greška u genetskom kodu. Kada se nađemo u situaciji iz koje ne vidimo izlaz ili je on jedva primjetan i teško dohvatljiv, obećajemo sami sebi doživotnu skromnost, kunemo se kako ćemo od sada biti zadovoljni onime što imamo.
Ako smo te sreće da se sve opet vrati na staro, brzo zaboravljamo tu odluku i opet postajemo lakomi i nezasitni. Sve ovo govorim iz vlastitog iskustva. Nakon svega što sam prošla i srećom uspješno nadvladala ipak uhvatim samu sebe kako se sažaljevam i plačem nad svime što mi u životu nedostaje. Odmah zatim sjetim se svega što je moglo biti i ponovo sam zadovoljna onime što imam.
Eto, to je primjer našeg vječnog nezadovoljstva vlastitom situacijom i stalne želje da nešto promjenimo na bolje, iako možda imamo sve što nam treba samo što to ne vidimo dok nije prekasno.
Ne kažem da nije dobro mjenjati se, osobito ako je to potrebno, ali uvijek se treba zaustaviti i početi uživati u tome što imaš...jer jednom kad od života ostanu samo uspomene, na prošlost nas neće podsjećati ono što smo jednom davno željeli, već ono što smo postigli...
- 15:44 - Komentari (4) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>