di je sudbina kad je chowijek treba =) ??

Ziwot se zaista igra s nama malim ljudima, ne preže pred nichim...
Swaki dan te iznenadi swojim nowim i gotowo nemoguchim zagonetkama...
Gotowo nerijeshiwim labirintima...
Labirintima straha
Tuge...
Bijesa...
Ljubawi...
Nikada mu nije dowoljno...
Uwijek zeli josh...
Zeli nas josh wishe poniziti...
Wishe no sto i sami mislimo da je moguche...
I kad mislis da si dotakao dno...on odluchno pokazuje da nije tako...
Da moze dublje...
Gdje je tome granica?
Gdje je tome kraj?
U biti...gdje je uopche tome bio pochetak?
Sudbina se odluchila igrati s nama ljudima josh od malih nogu...
Zar postoji sudbina?
Ili je ona samo izmisljotina tako da nama debilima bude lakshe i da mozemo nju okriwiti za swe.....
Ako zaista postoji,i ako nam je cijeli ziwot unaprijed obiljezen...
Zasto onda uopche ziwimo..chemu se trudimo kad je trud uzaludan i kad se protiw sudbine nemoze....???
Wolio bih widjeti swoj ziwot za nekoliko godina...
Zaista bi wolio...
Htio bi znati sto ta misteriozna pojawa zwana sudbina donosi...
Kako joj se usuprostawiti?
Kako je pobijediti...??
Ochito smo josh nedowoljno razwijeni da bismo to shwatili...

Izgubljen sam malo...izgubljen u wremenu i prostoru...
Dogadja se nesto sto se nesmije dogadjati i ja neznam kako se tome usuprostawiti...
Isto kako neznam kako se usuprostawiti sudbini...
Ako je istina da smo sami odgoworni za stwaranje wlastite sreche shto nas onda prijechi u tome...?
Zasto sami sebi ne dopustamo da budemo sretni...??
Zasto sami sebi zatwaramo swe shanse i moguchnosti...??
Zelio bih da sam neko nize biche!
Neki insekt,nesto...bilo sto...
Samo da mogu iskljuciti sebe i swoje srce koje radi ono sto ne smije...
Da se okani onoga sto nie dobro i sto je nedostizno za njega...
Ali narawno...ko i obicno ne slusa...
Pokusawam se kamuflirati..
Pokusawam se prilagoditi swakoj situaciji...chak donekle u uspijewam...
Samo do kada?

Mislim da je owo monolog samo za mene...
Mislim da sam sa sobom zelim rascistiti neke stwari...
Nisam tako hladan ko sto mi ljudi chesto gowore...
Nisam zao, niti wolim raditi zlo drugima...
Ali swe je to moj nachin obrane....
Chini mi se da chu radije otjerat ljude od sebe nego da se prewise wezem za njih...istina..za neke je wech kasno..za neke sam se wech prewise wezao...
Previshe se brinem, osobito u zadnje wrijeme, i razmishljam o stvarima koje josh dugo neshu mochi dokuchiti.
Rijetko kad me ljudi mogu razbjesniti, ali kada se to dogodi, ne mogu se kontrolirati.
Takodjer, pozitivne osjechaje u meni ljudi rijetko mogu izazvati jer je ovaj svijet postao tako povrshan i zao da i u njima rijetko kad ima neshto toliko dobro da bi doprlo do mene.
Wolim chitati ljude, analizirati ih i primijechivati sitnice u vezi njihova ponashanja ili mishljenja.

Iz dana u dan sam swe wishe zahwalan Bogu sto mi je jednu osobu ponowo wratio u ziwot...
Swe chu uchiniti da je ponowo ne izgubim...
Samo se nadam da che to swe biti izwediwo...
Da nista neche biti nemoguche...
To malo chudo je nesto posebno...
Posebno drago i umiljato...
Ali opet tolko zafrknuto da te moze ubiti u pojam jednom rechenicom...
Toliko zrelo za swoje godine...
A opet poput malog djeteta kojemu je potrebna swa paznja owog swijeta...
Twrdoglawo malo deriste...
Ali opet sa odredjenom dozom razumjewanja...
Ma jednom rijechu... sawrshena...
I ke dalje prichat...??
Nista...
Kasno je...
Najbolje da se i ja powuchem na zasluzeni odmor...
Da iskljucim neke osjecaje...
Da iskljucim mozak na odredjeno wrijeme...
Da iskljucim sebe u potpunosti...
Malo wegetacije nikad nikog nie ubilo..pa neche ni mene... =)

Svijet je granica...

Svijet je granica...
Granica chega??
Gracnica realnosti i mashte...
Kako ostati realan kada nas mashta drzi u nekoj nadi da che sutra swe biti bolje...
Kako mashtati kada nam se swi snowi srushe...
Di je onda zlatna sredina...??
Kako je pronachi??
Ochito nikako...

Zadnje wrijeme je chudno jako...
Chudno za mene...
Dogadjaju se opet sranja..
Swe se ponawlja...
Zasto??
Zasto se nikada ne mogu zaljubiti u onu koja to misli i zeli wratiti...??
Zasto uwijek kad nesto imam,to izgubim u kratkom roku...??
Jednostawno zadnjih dana (tjedana) nisam swoj...swe se promjenilo...
Netko me promijenio...
Uwukla se u moj ziwot polako i neprimjetno...
Ona je chudo malo...
Blentawo slatka...
A opet toliko lijepa da boli gledati u nju...
Swa prediwna, i swa strashna
Swa profinjena, i swa wulgarna..
Swa prediwno njezna,a opet ostra kao britwa...
Swa toliko zilawa i neunistiwa,a opet zeljna zastite, tako da u njenoj blizini ne mozes biti rawnodushan...
Wech mi dulje wrijeme nitko nie bio toliko drag...
Wech dulje wrijeme nisam prema nekome to osjecho...
Puko sam nakon dulje wremena...
Zato se sad opet wracham swom blogu koji me uwijek nadopunjawao...
Samo sam tu mogao napisati swe sto osjecam i sto mislim...
Swe sto zelim..
A zelim samo nju..
Mozda bi swe bilo bolje i lakshe da se neke stwari nisu odwijale kako nisu trebale...
A mozda i nebi...
Opet swe ostaje na mozda...
A sad...chini mi se kao da sam je izgubio...
A s njom kao da sam izgubio i neki dio sebe...
Ne razumijem kako je u kratko wrijeme netko uopche mogao postati dio mene...
Swoje srce ne otwaram lako...
U biti...
Ne otwaram ga uopche...
Ali ona je to zasluzila...
Ne mogu je kriwiti za nista...
Kriwim samo sebe i swoje blesawo srce koje se trebalo iskljuciti kad je bilo wrijeme...
Sad je za to prekasno...
Swe bih dao da imam shansu...
Zaista swe...

I sad pishem owo...
Mislim na nju...
Nadam se nemoguchemu...
I zaklinjem se sam sebi da chu se suzdrzati od swega...
Samo da je u potpunosti ne izgubim...
Jedino chega se bojim...
Bojim se toga da li je moguche to izwrsiti...
Da li je moguce to ispostowati...
Iz trenutka u trenutak mi se swe wishe chini da nije...

Sanjam...
Sanjam snowe...
Bezbojni su...
Crno bijeli...
Bez nade...
Bez utjehe...
Da li strah chini snove crno-bijelima?
Da li biti slobodan znachi
sanjati snove u boji?
Zelim ponowo sanjati u boji...
Zaista zelim....
Utjeha je tek u rijetkim ljudima...
Jako rijetkim...

Rijechi zaista definiraju nashu stwarnost....
Ponekad to zaborawljamo i razbacujemo se njima kao da su nesto bezwrijedno...
Rijechi treba pretwarati u osjecaje...
Istinske osjecaje...

Ljudi me chudno gledaju u zadnje wrijeme...
Ali zaista ih ne kriwim...
Nemam zasto...
Wjerojatno osjecaju tu negatiwnu energiju..
Strahowe koji me proganjaju u zadnje wrijeme...
Zasto ne postoji jednostawan lijek...
Neko jednostawno rjeshenje za zaboraw...

I sad smisljam neki normalan kraj owog nenormalnog naklapanja...
Ne mogu ga smisliti...
Kao da sam zablokirao...
Zarobio sam swoje rijechi koje sam trebao prenijeti na owaj blog...
Nema weze...
Sutra je nowi dan...
Mozda se jednostawno desio neki kratki spoj od swega sto mi se mota po glawi...
Mozda se sutra probudim i swe bude idealno (je wrajt)
A mozda se i ne probudim...bilo bi lijepo otich na takaw odmor...