Zar da zalim za nechim za sto mi nije zao?? Zar da uvijek popuštam samo kako bi drugi bili sretni? Zbog cega...?
Samo zbog toga sto kasnije izvuces deblji kraj!! Samo zbog toga sto kasnije osobno ja ispadam glavni negativac...
Iskreno vidim da bio gad...ili ne bio gad ispada sve isto..onda je bolje biti gad...oni povremeno barem bolje prolaze... godinama mi se ziwot i sve oko njega raspada...nista wise nije blistavo...shareno...obojeno weselim bojama...
Swe je siwo..mutno...trulo..jadno...tu i tamo se koja zraka sunca probije kroz zamrachenu shumu moga ziwota...ali ubrzo je proguta mrak...
Osjecam se kao da ziwim uzaludno...ne pronalazim razloga osim u rijetkim ljudima koji me drze tu di jesam...koji me drze i ne daju mi da prodjem rub izmedju ziwota i smrti...izmedju swijetlosti i tame...
Ewo sad opet prozwan na swe strane zbog gluposti koju sam uchinio...zbog toga sto se jedna osoba nasla igrom puke slucajnosti tamo di nije trebala...
I tko se mjesa u swe..narawno..oni koji su tu najmanje dobrodosli...zasto ljudi ne mogu prihwacati druge ljude unatoch razlikama..unatoch swemu..
Di je neko zajednishtwo?? Di je to nestalo...?? ochito ga trazim na kriwom mjestu... ochito sam nekome nagazio na zulj dawnih dana i nije mu ni dan danas dosta da me blati i osudjuje...da okreche ljude protiw mene...
Ali iskreno...postao sam tup....donekle izflematiziran na gluposti... jednostawno...prije sam prewise stwari uzimao srcu...(wjerojatno chu opet to raditi..il josh uwiek radim...) ali sada se trudim barem to ne pokaziwati...
Wrijeme je da promjenim jednu sredinu u kojoj sam wech dobrih 5 godina...a ako te kroz bi to wrijeme nitko tamo ne prihwaca kako ti zelio...tj ima pojedinaca koji zaseru swe sto ti naprawis...onda definitiwno mislim da je wrijeme za promjenu... ali ni promjene nisu lose...o ne,ne...definitiwno nisu... ali su zajebane =) nikada neznas dal che se promjeniti na bolje ili na loshije...

Svatko se od nas voli, s vremena na vrijeme, prepustiti mastanju o dogadjajima koji che nas u buducnosti zadesiti tražechi u njima odgovore na mnoga pitanja sto nas more, odgovore koje je nemoguce naci jer je ljudski zivot nepredvidiv, u trenu se sve promijeniti moze, nestati ili nastati, a da čovjek pri tome ništa učiniti ne može.
Maštanja nas zasljepljuju svojim blještavilom, zatvaraju nam oči koje ne vide stvarnu sliku svijeta, sliku sa tisuću zapreka, tisuću izazova koje moramo premostiti, koje ne možemo izbjeći koliko god se trudili, a čovjek, slijepac, traži odgovore na krivim mjestima, ljubav i prijatelje u krivim osobama, sreću u prašumama tuge, društvo u rijekama samoće.
Maštanja odvode čovjeka s pravog puta i čine ga ranjivim, ali ipak bez njih on ne bi bio potpun. Ona su u trenucima boli njegovo utočište...