Imam razloga za sreću...imam razloga za tugu...samo treba shvatiti što je bitnije...dali zivjeti u tuzi..ili se prepustiti sreći...??? Čini se kako je ovdje izbor jednostavan...
Ali nažalost to nije tako...barem ne u ovome slučaju...
Kako se uz stalni oprez i loše navike prepustiti sreći??
Mislim da je to nemoguće...jer ako jednog dana shvatiš da je ta „sreća“ samo josh jedna iluzija, posljedice ne mogu nikako biti dobre...kako se onda poslije te sreće ponovo naviknut na lošije stanje u životu??

To je oprez...u svemu u životu treba igrat oprezno...u svemu treba biti nekakve sumnje...ništa nije takvo kakvim se čini...
Ili jednostavno treba nekada odbaciti sve i misliti samo srcem...prestati se opirati nečemu i riskirati...
Ne, nisam takav...radije sve polako i igrat na sigurno...makar..tko danas može u išta na ovome svijetu biti siguran...

Da li ste ikada naisli na osobu, pogledali ju ravno u oci i vidjeli nesto...
Ono posebno, u samom pogledu...??
Znate li onaj osjecaj, sto ostavio vas je bez daha, gdje na tren ste se izgubili, onaj trenutak kada niste znali razdvojiti zbilju od sna..

Strah me nije, granice vise ne poznajem, ne zivim nego stvaram, stvaram snove...
JA CU BUDAN SANJATI...
To rekao sam jednom, znam davno je bilo...
JA BUDAN SANJAM...
Toga sam sada svijestan...

Ponovo se mijenjam...svakim danom sve wise i vise...
Sjecam se ne tako davno bio sam razigrano dijete u kozi odraslog mladica, bio sam razigran u svijetu realnosti, granice nisam poznavao, za mene tuga nije postojala...........
gdje li sam se izgubio???????
Ne znam.... stvarno ne znam....

Ono dijete sto se nekada u meni igralo, zaspalo je na jedno vrijeme...
Zaspalo... Ostao je samo taj odrastao mladic, koji je dozvolio da ga svijet ucini krutim, ne pazeci pritom na to dijete u njemu, sto ga je cinilo posebnim, sto ga je izdvajalo od vecine, zbog kojeg je zivio, zivio sa vijecnim osmijehom...

Realnost.... Poput neke tinte crne u bistroj vodi... Realnost...
Realnost je pokvarena, tuzna, tmurna...ali ona me je ucinila ovakvim kakav sam..ona je omogućila da progledam..da vidim ljude oko sebe..da procijenim tko je za mene..tko nije...
Steta sto neke stvari nisam znao procjenjivati na vrijeme...nego sa svojim zakašnjelim reakcijama povrijedjivao i sebe i ljude oko sebe...

Nadam se da ću jednoga dana imati sreće sa potpunim pronalaženjem sebe..kao osobe..sebe kao kompletne slagalice...osjećam da mi još fali pokoji dio...fali nešto da me upotpuni...
I sad kad pišem sve ovo..mislim samo na jednu osobu...
Mislim samo zbog toga što je toliko neprimjetno i polako ušla u moj život,da ni sam neznam kako se to dogodilo..
Mozda nije bitno kako se to dogodilo...mozda je bitnije pitanje
„Zašto se to dogodilo?“
Sve ima svoje razloge...i kad razlozi ne postoje..to nam je valjda svima jasno...
Ja se trudim taj razlog pronaći i vidjeti...a to ću uspjeti s vremenom...

I nije loše napokon osjećati da ti fali netko...pogotovo kada znaš tko..a taj netko mi fali zato jer mi je stalo...