nowo wrijeme.....

Odluchilo sam da prijateljstwa mjenjam poznanstwima
Mrzim okus lazne kawe i mrzim situaciju sreche nakon poziwa za koji znam da je bio lazan.
I mrzim platonske osjechaje, tko bi rekao da te i oni mogu powrijediti?
Najgori je rastanak koji nikada nije ni imao rastanak, onda ne znash chega bi se sjechao.
Najgore je kad te ljudi slucajno zaborawe, kad si im toliko bitan da te se ne mogu sjetiti.
Sjetit che se kad che te zatrebati...a do tog trena chesh se samo ti njih sijechati...
Mrzim osijechaj neuzwrachene ljubawi...to je najgore...mislim da ne postoji weche muchenje u ziwotu od toga...ne da ga mrzim...prezirem taj osijechaj...bolje ne woljeti nego toliko woljeti da boli i patiti zbog toga...
Ziwot donosi samo sranja...ili za swe ljepo shta ti pruzi nadoknadi poslje duplim problemima...neznam koji mu je klinac...ziwot je bash oswetoljubljiwa kuchka koja cheka iza nekoga ugla i koja che te unishtit kad se najmanje nadash...
Ali na nama je da ga wolimo...da ga cijenimo...da uziwamo u njemu koliko god mozemo...tj..koliko nam taj peder dopushta...ili koliko nam ljudi koji se nalaze u njemu dozwoljawaju...
Mlad sam i ne shwacham josh poantu swega u swome ziwotu...ali znam jedno...

znam sto cu raditi kad narastem, bjezat cu od ljudi koji glume ono shta nisu.. a takwih je prewishe. ..

wrijeme je mjerilo ljubawi!!

moze li biti da je wrijeme mjerilo ljubawi…iskreno nadam se da moze…jer ako je onda je moja ljubaw beskrajna…ali kako moze ljubaw izdrzati toliko…fascinantno mi je koliko je to snazan osijechaj…wjerowatno najjachi od swih..s njom je swe moguche..a bez nje daljni ziwot znachi propast I smrt…wrijeme rijeshawa swe probleme…ono odluchuje o swemu…ono odluchuje koliko je potrebno da neke rane zacijele…moje che dugo zacjeljiwati…predugo…prijateljstwo je prediwno…zaista prediwno..ali nekada nedowoljno…zashto ljubaw ga nadwlada…istina je da iz prijateljstwa nastaju najljepshe ljubawi…ali shto uchiniti kad znash da u nekim situacijama nemoze nastati nishta wishe od prijateljstwa,a ti to swim srcem i dushom swojom zelish…u zadnje wrijeme su se neke stwari promjenile..na bolje ili na gore…neznam josh ni sam…rijeshili su se neki problemi..nowi su se stworili…wolim je..trudim se da to bude prijateljski…stwarno se trudim Gospodin mi je swjedok…ali saw taj trud jednostawno nije dowoljan..srce me boli kad pomislim kako bi bilo ljepo kad bi bilo…kad pomislim kako jedna takwa osoba u sebi moze nositi toliko znachaja za mene..kako mi moze uljepshati dan kada je widim…a istowremeno ga I pokwariti kad je ne widim…neznam wishe sto da radim…izbjegawanje nije dobro..suochio se s problemom jesam…neznam shta mi wishe preostaje…woljeti,patiti,ziwjeti I nadati…znam koliko mi je teshko..koliko me swe boli...zaista znam..Boze molim te..pomozi mi...pomozi mi da nam bude lakshe...molim Te...neka shwatimo wishe sto je najbolje...neka mozemo spoznati...pobrini se za mene..za nju..

dali je bolje woljeti iako ti ljubaw nije uzwrachena,nego ne woljeti uopche?????

eto i ja bi to htio znati...jel tako bolje?? tako barem znash da si chowijek,da imash neke osijechaje u sebi...a ne woljeti uopche...mislim da nitko nebi mogao tako ziwjeti makar bi nam swima bilo lakshe..i sad se ti odluchi..kako da se odluchim??...to je nemoguche takodjer...treba swe pustiti swojim tokom...neka ide...mozda se neke stwari promjene...mozda ne...samo ne treba nishta forsirati...ziwjeti kao da nishta se dogodilo nije...ali to je znak da chowijek mora biti jebeno jak da to uspije...a sta s onima koji nisu dowoljno jaki...di su oni u swemu tome...kako che oni odluchiti sto naprawiti...???a opet ziwjeti na owom swijetu bez ljubawi makar ona bila i neuzwrachena je propast za swe koji tako ziwe...di ti je razlog za ziwotom ako nemash osobu koja ti samo swojim pogledom moze uljepshati dan...swojim osmijehom podarit prekrasan trenutak...sto wrijedi ziwot ako nemash nekoga s kim bi ga mogao prowesti...znachi sto wrijedi ziwot bez ljubawi...????? i onda pitam josh jednom::: dali je bolje woljeti makar i neuzwracheno nego ne woljeti uopche?????

a sta da radim...

da...a sta da radim....kako kaze ona najpoznatija azrina...jebi ga...ziwot opet u rasulu...toliko sam se jedno wrijeme osijecho ispunjen i sretan...sada je to isparilo iz mene...otishlo u zaboraw...
Nevolja mi sudjena,
nosim je u kostima,
a da poraz od ranije,
i ne nabrajam...
poraz...gorak njegow okus...samo njega osijecham...
nemam ga razloga osijechati...sretan sam a istowremeno toliko tuzan...neznam ni sam sto zelim niti kako se osijecham...gledam swijet koji me okruzuje..koliko u njemu ima pokwarenih stetochina,lihwara,bijednika... koliko ima onih koji ne zasluzuju disati,a disat che duze od onih koji to zasluzuju...
ali neka...chekat che ih prokleta kazna...chekat che ih plach i skrgut zuba...neche izbjechi jedinu i najwechu prawdu koja che ih snachi...ona che rastopit taj njihow pokwareni osmijeh..izbrisat im slawodobitan izraz lica...jer Bogu je swe moguche...jedino on zna koliki kriz smo spremni nositi i nikada nam neche dati wishe od onoga shto smo spremni podnjeti...ja swoj nosim dugo wremena i polako osijecham kako popushta...swakim danom on je swe lakshi...dok jednog dana potpuno ne nestane...a onda chu biti slobodan chowijek...slobodan od swega shto me sputawalo...shto me drzalo cwrsto na zemlji...nikada ne treba odgadjati stwari goworechi kako za njih ima wremena...nema wremena...njega je manje nego shto itko od nas misli...zato swe treba obawiti kad je wrijeme...swe treba rjeshawati kad je tren za to...nishta ne prepustiti sluchaju...jer ako se mi ne borimo za sebe i swoj ziwot wjerujte mi da nitko to neche uchiniti umjesto nas...