a sta da radim...

da...a sta da radim....kako kaze ona najpoznatija azrina...jebi ga...ziwot opet u rasulu...toliko sam se jedno wrijeme osijecho ispunjen i sretan...sada je to isparilo iz mene...otishlo u zaboraw...
Nevolja mi sudjena,
nosim je u kostima,
a da poraz od ranije,
i ne nabrajam...
poraz...gorak njegow okus...samo njega osijecham...
nemam ga razloga osijechati...sretan sam a istowremeno toliko tuzan...neznam ni sam sto zelim niti kako se osijecham...gledam swijet koji me okruzuje..koliko u njemu ima pokwarenih stetochina,lihwara,bijednika... koliko ima onih koji ne zasluzuju disati,a disat che duze od onih koji to zasluzuju...
ali neka...chekat che ih prokleta kazna...chekat che ih plach i skrgut zuba...neche izbjechi jedinu i najwechu prawdu koja che ih snachi...ona che rastopit taj njihow pokwareni osmijeh..izbrisat im slawodobitan izraz lica...jer Bogu je swe moguche...jedino on zna koliki kriz smo spremni nositi i nikada nam neche dati wishe od onoga shto smo spremni podnjeti...ja swoj nosim dugo wremena i polako osijecham kako popushta...swakim danom on je swe lakshi...dok jednog dana potpuno ne nestane...a onda chu biti slobodan chowijek...slobodan od swega shto me sputawalo...shto me drzalo cwrsto na zemlji...nikada ne treba odgadjati stwari goworechi kako za njih ima wremena...nema wremena...njega je manje nego shto itko od nas misli...zato swe treba obawiti kad je wrijeme...swe treba rjeshawati kad je tren za to...nishta ne prepustiti sluchaju...jer ako se mi ne borimo za sebe i swoj ziwot wjerujte mi da nitko to neche uchiniti umjesto nas...