di je sudbina kad je chowijek treba =) ??

Ziwot se zaista igra s nama malim ljudima, ne preže pred nichim...
Swaki dan te iznenadi swojim nowim i gotowo nemoguchim zagonetkama...
Gotowo nerijeshiwim labirintima...
Labirintima straha
Tuge...
Bijesa...
Ljubawi...
Nikada mu nije dowoljno...
Uwijek zeli josh...
Zeli nas josh wishe poniziti...
Wishe no sto i sami mislimo da je moguche...
I kad mislis da si dotakao dno...on odluchno pokazuje da nije tako...
Da moze dublje...
Gdje je tome granica?
Gdje je tome kraj?
U biti...gdje je uopche tome bio pochetak?
Sudbina se odluchila igrati s nama ljudima josh od malih nogu...
Zar postoji sudbina?
Ili je ona samo izmisljotina tako da nama debilima bude lakshe i da mozemo nju okriwiti za swe.....
Ako zaista postoji,i ako nam je cijeli ziwot unaprijed obiljezen...
Zasto onda uopche ziwimo..chemu se trudimo kad je trud uzaludan i kad se protiw sudbine nemoze....???
Wolio bih widjeti swoj ziwot za nekoliko godina...
Zaista bi wolio...
Htio bi znati sto ta misteriozna pojawa zwana sudbina donosi...
Kako joj se usuprostawiti?
Kako je pobijediti...??
Ochito smo josh nedowoljno razwijeni da bismo to shwatili...

Izgubljen sam malo...izgubljen u wremenu i prostoru...
Dogadja se nesto sto se nesmije dogadjati i ja neznam kako se tome usuprostawiti...
Isto kako neznam kako se usuprostawiti sudbini...
Ako je istina da smo sami odgoworni za stwaranje wlastite sreche shto nas onda prijechi u tome...?
Zasto sami sebi ne dopustamo da budemo sretni...??
Zasto sami sebi zatwaramo swe shanse i moguchnosti...??
Zelio bih da sam neko nize biche!
Neki insekt,nesto...bilo sto...
Samo da mogu iskljuciti sebe i swoje srce koje radi ono sto ne smije...
Da se okani onoga sto nie dobro i sto je nedostizno za njega...
Ali narawno...ko i obicno ne slusa...
Pokusawam se kamuflirati..
Pokusawam se prilagoditi swakoj situaciji...chak donekle u uspijewam...
Samo do kada?

Mislim da je owo monolog samo za mene...
Mislim da sam sa sobom zelim rascistiti neke stwari...
Nisam tako hladan ko sto mi ljudi chesto gowore...
Nisam zao, niti wolim raditi zlo drugima...
Ali swe je to moj nachin obrane....
Chini mi se da chu radije otjerat ljude od sebe nego da se prewise wezem za njih...istina..za neke je wech kasno..za neke sam se wech prewise wezao...
Previshe se brinem, osobito u zadnje wrijeme, i razmishljam o stvarima koje josh dugo neshu mochi dokuchiti.
Rijetko kad me ljudi mogu razbjesniti, ali kada se to dogodi, ne mogu se kontrolirati.
Takodjer, pozitivne osjechaje u meni ljudi rijetko mogu izazvati jer je ovaj svijet postao tako povrshan i zao da i u njima rijetko kad ima neshto toliko dobro da bi doprlo do mene.
Wolim chitati ljude, analizirati ih i primijechivati sitnice u vezi njihova ponashanja ili mishljenja.

Iz dana u dan sam swe wishe zahwalan Bogu sto mi je jednu osobu ponowo wratio u ziwot...
Swe chu uchiniti da je ponowo ne izgubim...
Samo se nadam da che to swe biti izwediwo...
Da nista neche biti nemoguche...
To malo chudo je nesto posebno...
Posebno drago i umiljato...
Ali opet tolko zafrknuto da te moze ubiti u pojam jednom rechenicom...
Toliko zrelo za swoje godine...
A opet poput malog djeteta kojemu je potrebna swa paznja owog swijeta...
Twrdoglawo malo deriste...
Ali opet sa odredjenom dozom razumjewanja...
Ma jednom rijechu... sawrshena...
I ke dalje prichat...??
Nista...
Kasno je...
Najbolje da se i ja powuchem na zasluzeni odmor...
Da iskljucim neke osjecaje...
Da iskljucim mozak na odredjeno wrijeme...
Da iskljucim sebe u potpunosti...
Malo wegetacije nikad nikog nie ubilo..pa neche ni mene... =)

Svijet je granica...

Svijet je granica...
Granica chega??
Gracnica realnosti i mashte...
Kako ostati realan kada nas mashta drzi u nekoj nadi da che sutra swe biti bolje...
Kako mashtati kada nam se swi snowi srushe...
Di je onda zlatna sredina...??
Kako je pronachi??
Ochito nikako...

Zadnje wrijeme je chudno jako...
Chudno za mene...
Dogadjaju se opet sranja..
Swe se ponawlja...
Zasto??
Zasto se nikada ne mogu zaljubiti u onu koja to misli i zeli wratiti...??
Zasto uwijek kad nesto imam,to izgubim u kratkom roku...??
Jednostawno zadnjih dana (tjedana) nisam swoj...swe se promjenilo...
Netko me promijenio...
Uwukla se u moj ziwot polako i neprimjetno...
Ona je chudo malo...
Blentawo slatka...
A opet toliko lijepa da boli gledati u nju...
Swa prediwna, i swa strashna
Swa profinjena, i swa wulgarna..
Swa prediwno njezna,a opet ostra kao britwa...
Swa toliko zilawa i neunistiwa,a opet zeljna zastite, tako da u njenoj blizini ne mozes biti rawnodushan...
Wech mi dulje wrijeme nitko nie bio toliko drag...
Wech dulje wrijeme nisam prema nekome to osjecho...
Puko sam nakon dulje wremena...
Zato se sad opet wracham swom blogu koji me uwijek nadopunjawao...
Samo sam tu mogao napisati swe sto osjecam i sto mislim...
Swe sto zelim..
A zelim samo nju..
Mozda bi swe bilo bolje i lakshe da se neke stwari nisu odwijale kako nisu trebale...
A mozda i nebi...
Opet swe ostaje na mozda...
A sad...chini mi se kao da sam je izgubio...
A s njom kao da sam izgubio i neki dio sebe...
Ne razumijem kako je u kratko wrijeme netko uopche mogao postati dio mene...
Swoje srce ne otwaram lako...
U biti...
Ne otwaram ga uopche...
Ali ona je to zasluzila...
Ne mogu je kriwiti za nista...
Kriwim samo sebe i swoje blesawo srce koje se trebalo iskljuciti kad je bilo wrijeme...
Sad je za to prekasno...
Swe bih dao da imam shansu...
Zaista swe...

I sad pishem owo...
Mislim na nju...
Nadam se nemoguchemu...
I zaklinjem se sam sebi da chu se suzdrzati od swega...
Samo da je u potpunosti ne izgubim...
Jedino chega se bojim...
Bojim se toga da li je moguche to izwrsiti...
Da li je moguce to ispostowati...
Iz trenutka u trenutak mi se swe wishe chini da nije...

Sanjam...
Sanjam snowe...
Bezbojni su...
Crno bijeli...
Bez nade...
Bez utjehe...
Da li strah chini snove crno-bijelima?
Da li biti slobodan znachi
sanjati snove u boji?
Zelim ponowo sanjati u boji...
Zaista zelim....
Utjeha je tek u rijetkim ljudima...
Jako rijetkim...

Rijechi zaista definiraju nashu stwarnost....
Ponekad to zaborawljamo i razbacujemo se njima kao da su nesto bezwrijedno...
Rijechi treba pretwarati u osjecaje...
Istinske osjecaje...

Ljudi me chudno gledaju u zadnje wrijeme...
Ali zaista ih ne kriwim...
Nemam zasto...
Wjerojatno osjecaju tu negatiwnu energiju..
Strahowe koji me proganjaju u zadnje wrijeme...
Zasto ne postoji jednostawan lijek...
Neko jednostawno rjeshenje za zaboraw...

I sad smisljam neki normalan kraj owog nenormalnog naklapanja...
Ne mogu ga smisliti...
Kao da sam zablokirao...
Zarobio sam swoje rijechi koje sam trebao prenijeti na owaj blog...
Nema weze...
Sutra je nowi dan...
Mozda se jednostawno desio neki kratki spoj od swega sto mi se mota po glawi...
Mozda se sutra probudim i swe bude idealno (je wrajt)
A mozda se i ne probudim...bilo bi lijepo otich na takaw odmor...

Zar da zalim za nechim za sto mi nije zao?? Zar da uvijek popuštam samo kako bi drugi bili sretni? Zbog cega...?
Samo zbog toga sto kasnije izvuces deblji kraj!! Samo zbog toga sto kasnije osobno ja ispadam glavni negativac...
Iskreno vidim da bio gad...ili ne bio gad ispada sve isto..onda je bolje biti gad...oni povremeno barem bolje prolaze... godinama mi se ziwot i sve oko njega raspada...nista wise nije blistavo...shareno...obojeno weselim bojama...
Swe je siwo..mutno...trulo..jadno...tu i tamo se koja zraka sunca probije kroz zamrachenu shumu moga ziwota...ali ubrzo je proguta mrak...
Osjecam se kao da ziwim uzaludno...ne pronalazim razloga osim u rijetkim ljudima koji me drze tu di jesam...koji me drze i ne daju mi da prodjem rub izmedju ziwota i smrti...izmedju swijetlosti i tame...
Ewo sad opet prozwan na swe strane zbog gluposti koju sam uchinio...zbog toga sto se jedna osoba nasla igrom puke slucajnosti tamo di nije trebala...
I tko se mjesa u swe..narawno..oni koji su tu najmanje dobrodosli...zasto ljudi ne mogu prihwacati druge ljude unatoch razlikama..unatoch swemu..
Di je neko zajednishtwo?? Di je to nestalo...?? ochito ga trazim na kriwom mjestu... ochito sam nekome nagazio na zulj dawnih dana i nije mu ni dan danas dosta da me blati i osudjuje...da okreche ljude protiw mene...
Ali iskreno...postao sam tup....donekle izflematiziran na gluposti... jednostawno...prije sam prewise stwari uzimao srcu...(wjerojatno chu opet to raditi..il josh uwiek radim...) ali sada se trudim barem to ne pokaziwati...
Wrijeme je da promjenim jednu sredinu u kojoj sam wech dobrih 5 godina...a ako te kroz bi to wrijeme nitko tamo ne prihwaca kako ti zelio...tj ima pojedinaca koji zaseru swe sto ti naprawis...onda definitiwno mislim da je wrijeme za promjenu... ali ni promjene nisu lose...o ne,ne...definitiwno nisu... ali su zajebane =) nikada neznas dal che se promjeniti na bolje ili na loshije...

Svatko se od nas voli, s vremena na vrijeme, prepustiti mastanju o dogadjajima koji che nas u buducnosti zadesiti tražechi u njima odgovore na mnoga pitanja sto nas more, odgovore koje je nemoguce naci jer je ljudski zivot nepredvidiv, u trenu se sve promijeniti moze, nestati ili nastati, a da čovjek pri tome ništa učiniti ne može.
Maštanja nas zasljepljuju svojim blještavilom, zatvaraju nam oči koje ne vide stvarnu sliku svijeta, sliku sa tisuću zapreka, tisuću izazova koje moramo premostiti, koje ne možemo izbjeći koliko god se trudili, a čovjek, slijepac, traži odgovore na krivim mjestima, ljubav i prijatelje u krivim osobama, sreću u prašumama tuge, društvo u rijekama samoće.
Maštanja odvode čovjeka s pravog puta i čine ga ranjivim, ali ipak bez njih on ne bi bio potpun. Ona su u trenucima boli njegovo utočište...

WTF????????? bljezgarenje chiste gluposti....

nikad nisam pozelio biti netko drugi.
i samim time bi se osjecao ponizno pred datom situacijom.
a moj ego nije zeljan toga.

I could never change
Just what I feel
My face will never show
What is not real

steta sto ne postoji ignore ili delete gumbic u stvarnom zivotu.
ipak,smatram da mi dobro idu obje funkcije.
izludio bih u protivnom.

kuda ide ovaj svijet?
na sjever.tamo je navodno hladnije.

nisam siguran da jos postoje ljudi koji zele vjerovati u cuda.
ili je mozda cudo sto postoje?
ne znam.

sanjam proklete zute pauke koji me grizu.
sta je iduce?prst ce mi odgrist golema crvena bogomoljka?
ili ce mi stonoga sa sto i prvom nogom opalit zadnji kruzni?
ne znam.

svi smo mi ljudi od krvi i mesa.
dok ne otkrijemo emocije.

ne volim precijenjene ljude.
mozda su jednom u zivotu napravili neko dobro djelo.
vecinu zasluga su pobrali od drugih ili preko prezimena.

pretpostavka je majka svih zajeba.

kako je svijet gledati tuđim očima?

u svijetu s beskonacnim brojem nijansa boja i tonova
sve dijeli na dvije boje.
ali..svijet se ne dijeli na crno i bijelo,na svjetlo i tamu.


Stavi malo boje
Malo crvene
Crvene ko ljubav
Što ne prestaje
Pa onda malo žute
Za sunčan dan
A za vedro nebo
Boju znas i sam

"sve je tako prokleto zeleno!!"
-i zabije glavu u živicu.




Words are very unnecessary they can only do harm

u pocetku bijase Rijec.

i ostadose do dana danasnjeg.

i onda mi netko kaze da su se rijeci istrosile.
da nema rijeci koje bi upotrijebili.
da nam preostaje tisina.

Words are meaningless
And forgettable

a sto drugo preostaje?
slomiti tisinu.




ponosno izjavljujem da je sve okej.
da me nije briga ni za prolom oblaka u londonu.
nije me briga ni za tetu koja kuka kako mora presvuci dijete.
ni za politiku ni za gospodarstvo.
ni za kilavi BDP.

jednom je moralo doci i moje vrijeme.
i sad uzivam dokle ide.

i ljubim.
i grlim.
i volim.

Divno je kad izlaziš na svjetlo
Dok priviknu se oči
Znam da nisam sam

Divno je i ne događa se često
Taman toliko da sam o njoj ovisan
Divno je...

obozavam ljude kad se prave glupljima nego sto jesu.

obozavam kad se stvori kolona ljudi koji se secu ulicom...tocnije...koracaju s noge na nogu.

i nista mi nece ovi dan pokvarit.
/ma oce./

tequila-9 kn
gemist-8 kn
piva-12 kn
smijati se pijanim budalama-besplatno
smijati se sa pijanim budalama.neprocjenjivo XD

-----------------------------------------------------------------------

pozelim se maknuti iz boja.ali cijena je ipak previsoka.zivot se ne baca.on je dragocjen.zivi se da bi se prezivjelo.

/shvatit ces koliko grijesis.ali nece biti povratka./




“Distance never seperates two hearts that really care, for our memories span the miles and in seconds we are there. But whenever I start feeling sad cuz I miss you I remind myself how lucky I am to have someone so special to miss.”

and sometimes...it feels like someone else's memory.

znate kako kada tenzije rastu, kada zrak postane tako rijedak da vam se čini čudno što uopće dišete, kada s takvim nestrpljenjem iščekujete sljedeći trenutak da vam se čini da je vrijeme izdajnički stalo, sobe s kojima se nalazite u tako nategnutoj situaciji da jedva pričate počnu cijeniti banalne stvari poput običnog osmijeha, pogleda ili dodira?
u toj situaciji čini se samo ta osoba bitna, važno vam je samo da s njom sve riješite, ne pitajući za cijenu. zaboravite na činjenicu da će sve izblijediti, svaki taj toliko intenzivan osjećaj, da ćete zaboraviti svaku toliko značajnu riječ, toliko sudbonosni pogled.

sve one nekoć važne situacije budu zaboravljene, a sjećanje počiva na glupostima koje su se u to vrijeme činile tako nebitnima, irelevantnima, banalnima, trivijalnima.
. . . . .
šutnja, nekoć tako neugodna, sad mi se pričinja ugodnom.
ne razumijem sam sebe. kad si postanem jasan, možda shvatim i tvoje riječi, postupke, poglede.

na kraju krajeva, jedino sebe mogu mijenjati.

zapravo, nisam siguran o čemu pričam. kako i mogu biti kad sam sebe ne poznajem?
ionako je SVE RELATIVNO:
nažalost, stalo mi je i više no što bi trebalo biti.
da vam netko ponudi 2 fajla-jedan s popisom osobina potencijalnih prijatelja, te drugi sa popisom situacija koje ćete proći s njima, ali bez opisa vašeg, ni ponašanja odabranog, tj.da vam je dana jedinstvena prilika da sami birate prijatelje, ali ne na uobičajen način, koju varijantu biste odabrali?

We're all of our stars
We're fading away
Just try not to worry
You'll see us some day.
................
toliko osjećaja, neizgovorenih, neshvaćenih, neobjašnjenih, a tako malo riječi da ih objasne, sažmu, svedu na nama shvatljivu raznu.
toliko neistrošenih priča, neprosanjanih snova.
želio sam ti odgovoriti, zagrliti te i poljubiti, objasniti da ne shvaćam, da sam zbunjen i zaprepašten koliko i ti.

oprosti ljubavi.

žao mi je, ni u jednom trenutku nisam želio dovesti u pitanje naše prijateljstvo, našu ljubav, no to očito napravim svaki put kada se nađem stjeran u kut.
PEOPLE ALWAYS LEAVE.
ma koliko mi značili, ma koliko oni govorili da im ja značim.
jer ja, prema riječima mojih roditelja, rođeni govornik, u danom trenutku zaboravim kako doći do tražene riječi.
zato, ako smatraš poput većine sada već bivših prijatelja i ljubavi, da sam unaprijed izgubljena bitka (a po ovom pitanju zasigurno jesam), u redu, najmanji je problem zatomiti osjećaje kada je to najmanje potrebno, okrenuti se i produžiti dalje-za to sam stručnjak.
........
imate pravo, imam neke karakteristike bešćutnog demonskog junaka, osobe zbog koje samo prividno drugi pate, no na kraju krajeva, koja pati cijelu vječnost, jer njena bol nikada ne prestaje, osoba koja vječno napušta da ne bi bila napuštena i koja je i u najvećem društvu osamljena.

''tko u sebi nosi tajnu osuđen je na lutanje po rubu. njegova je prisutnost u društvu varka jer on se zapravo isključuje iz straha da se ne oda.''

“Eto, takva je moja sudbina od malih nogu!
Snažno sam osjećao i dobro i zlo; nitko me nije mazio svi su me vrijeđali, pa sam postao zlopamtilo;bio sam mrk, a druga su djeca bila vesela i brbljava; osjećao sam se vedriji od njih, a smatrali su me manje vrijednim. Postao sam zavidan…
Postao sam moralni bogalj - jedne polovice moje duše nije više bilo, usahnula je, isparila se, umrla je, odrezao sam je i bacio, a druga je polovica bila živa i spremna da svakome stoji na usluzi, ali to nitko nije zapazio jer nitko nije znao da je postojala ona druga polovica. ”
smisao i besmisao života suvišnog čovjeka.

i za kraj naklapanja ovih besmislenih sranja mogu i želim reći smao jedno

Volim te jedino moje.... istina da imamo trzavica u zadnje vrijeme..jači smo od toga...možemo sve pregurati... ljubav je ono što uvijek ostaje... to je ono što nas drži... to je ono što je meni falilo..i sada kada to imam od tebe najdraža ja uporno izigravam nekog kretena... ali taj kreten te voli..i tom kretenu je stalo do tebe i tvoje ljubavi..želi samo da mu je dokažeš s vremena na vrijeme...to jedino traži..shvati tu moju malo poremećenu ličnost.. gladna je ljubavi.. ne vjeruje u nju jer je toliko puta bio izigran..toliko puta ostavljen slomljenog srca... i kako vjerovati u nešto.. bez tebe moj život nebi bio isti... ni ne slutiš koliko mi vrijediš i što bi sve učinio da je osmijeh stalno na tvome licu... znaš..predivna si...ali najljepša si kada se smiješ... i takvu te želim imati kraj sebe... želim ti dati razlog da uvijek budeš sretna i da taj osmijeh nikada ne izblijedi sa tvog lica...volim te slonac... :)

---

15.05.2008. u 22:43

| .Komentari (3) | Da/Ne | Printaj | # |

<< Arhiva >>

0