nedjelja, 29.01.2012.
Tik, tak, tik tak
no. 415
- Jesam. - odgovorio je i nasmijao se onako, ah ta slava, osmijehom.
- Mogu li te zamoliti da mi pokažeš kako je to u filmovima? -
Nasmijao se, sada malo jače, i podignuo me sa zemlje. Obgrlio me iznad koljena i tako sam poput djeteta uzdigla se nad njim i pridržavala rukama naslonivši ih na njegova ramena. Impresioniralo me što je jak i što me drži bez problema. Obuzeo me osjećaj ushita, sve je imalo smisla. On se glasno smijao a zatim me spustio.
Nekoliko dana poslije bila sam na putu. Hotelski hodnici i cijela ta čarobna atmosfera života u malom. U jednom dijelu hodnika par soba pootvarno, nekakvo komešanje, ljudi ulaze, izlaze, glasni uzvici, glazba .... zabava u tijeku.
Prolazim i evo opet njega. Izlazi iz sobe samo u donjem dijelu trenirke. Pogled mi padne ravno na ramena. Zatim ruke i prsa. Snažan je što me privlači. Zagrlim ga nepozvana. Njegove ruke obujme me cijelu i osjećam toplinu. Krajnju zaštitu.
- Zašto se ne vratiš pitam ga. Vrati se, vrati se - ... ponavljam bez razloga.
Odmiče me sasvim nježno.
- Bolje mi je ovdje. - kaže i nastavlja sasvim tiho - I mojoj obitelji također. -
Savršeno, filmski tempirano, istrčava djevojčica i on je podiže gledajući me u oči.
Još savršenije, filmski, odlazim korak po korak unazad. Zvukovi zabave iz hodnika se pojačavaju, ljudi ulaze i izlaze, a njegova silueta sa djetetom u rukama sve je manja i manja i manja ....