utorak, 15.02.2011.
Svejedno.
no.395
Volim njegov pogled i nakrivljenu glavu. Oduvijek me privlačio, stav tijela i glumački talent. Nisam ga dugo vidjela i sad otkad je skoro svaku večer u mojoj sobi sanjam ga.
Pogled i nagnutu glavu.
Bila sam njegova supruga. Volio me a morao me ostaviti.
I bio je tužan, u očima sam vidjela tugu i osjećala svu senzaciju tog stranog osjećaja da je nekome stalo. Nekome.
I već dulje vrijeme znam da to zaista nije do njih osobno. Projeciram svoje želje, frustracije, snove … u snovima a nikog drugog nemam da to odigra osim svih njih sa kojima sam napunila glavu.
Svejedno bilo je lijepo poljubiti ga. Bili smo u vlaku, u prolazu …. Sjedala su bila crvena.
Svejedno je bilo lijepo.
Lijepo.
Svejedno.
