subota, 30.08.2008.
She will leave you if you do not entertain her with your love stick.
no.253
Nop, nisam pijana, ha, ha. Doma sam, slušam filmove na telki iza leđa ili garim neke bijesne aute na plejki.
Đizwiz kako uzbudljivo.
Danas je Robbiev dan na vh1-u što bi značilo da se u neku ruku guštalo.
U ovom spotu mi je full poželjan
Šeretski hod, onaj njegov smajl i podignuta obrvica.
Ruka na prsima ispod košulje.
Sjednu mi stihovi:
'' Lay it down right beside me tonight and do whatever you feel. ''
Vrlo rado dragi.
Ali eto ne mogu, obećana sam nekom drugom.
Domaćem dečku.
Molim? Kažeš samo večeras.
Hej ostavi tu košulju na miru, nisi fer udaraš nisko znaš da ću popustiti.
Ali ... ma od kuda samo izvučeš taj smajl.
Trudim se postupiti ispravno.
Gledajući te zaboravljam što je ispravno.
Molim?
Kažeš samo večeras.
'' Samo.''
OK.
petak, 29.08.2008.
Nihil humanum mihi alienum est (Everything of mankind is mine) ... Sve što je ljudsko nije mi strano.
no.252
Hrpa sladunjavih profesionalnih plesača salse sistemom eliminacije bira partnericu među prijavljenim nadobudnicama za veliko finale.
Jučer je Rodrigo odabrao Lywan koja je zaista rasturila koreografiju.
Nakon toga sam zaspala.
(...)
Sada je vrijeme ručka i ja sam utekla iz kuhinje. Nema šanse da kuham. Neda mi se više.
Hvata me doslovno amok kada vidim lonac i kutljaču.
Kaj mrzim najviše?
Nedjelju.
Kada se dovučem iz sobe u kuhinju a na pultu stoje jaja i prezle.
Pazi nedjelja je, Božji dan, a ja psujem ko zadnji kočijaš.
Mrzim pohat, al onak svim srcem svojim i svom dušom svojom.
MRZIM prezle i glupe pileće hrptove.
Sad kužim amere. kupe, otvore, zgriju i jedu.
Amen braćo.
Cijeli dan provedem u kuhinji za što?
Da se sve strpa u usta za pet minuta ili ne,ne još gore ... hmmm, meni se to ne jede.
Nisam gladan, kaj ste to skuhali.
Ne, uopće nisam opterećena sa kuhanjem.
Grozno se osjećam.
Tako ljeto utjeće na osobu poput mene. Ne prepustim se ljetu.
Doma sam. NE uživam u suncu, moru, vjetru, prirodi .... društvu.
Društvu?
Nemam ja društvo.
Moje društvo sam ja.
Imam prijatelje.
Imam li?
Imam.
Ja sama sebi nisam prijatelj.
Nemrem si bit kad si nisam dobro društvo, a ako nisi dobro društvo sebi nisi onda nikome, hm.
Kakva je ovo teorija.
Vjerojatno točna kad se osvrnem.
(...)
Kako sam provela ljeto.
Bila sam doma. Gledala tv. I to je to. Nisam nigdje bila.
Nisam radila na textu jer nisam imala kompy.
Lijena naravno. Samo je trebalo otić do ureda i na onom kompjuteru započeti.
Tamo ima mira i sve ali nije udobno.
Doma je udobno ali nema mira.
Sve same izlike.
Imam neki poremećeni način rada. Sve smislim u glavi. Imam SVE u glavi. Vidim.
U trenu kada trebam to zabilježiti ne znam kako. Sve mi se izgubi, istroši, pobjegne.
Najbolje bi bilo da diktiram to što mislim.
Ovako črčkam po tekicama i sve izgubim.
Jednu noć unatrag mjesec dana sanjala sam predstavu. I bila je prejaka. Koja scenska rješenja i zavrzlame u samo jednom snu,
bilo je prejako.
Kada sam se probudila krenula sam to bilježiti i nekako sam uspjela sačuvati koncept.
Pa ću vidit.
Sada imam komp već tjedan dana.
Ubacujem žvrljotine iz tekice u word. sasvim cool to sve skupa izgleda.
Artura nisam ni počela. Za njega nemam ni črčkice. Arturo mi je u glavi.
Baš sam bila letargična, al budim se.
Skužila sam buđenje.
Kada sam čula glasove povratnika. Kada sam se sa nekima od njih vidjela. Opet sve nekako kreće i to je super.
Ima opet smisla.
Pustimo kako siješ tako žanješ teoriju.
OK, frikin je istinita, ali ovo polje je jako plodno.
Moje jedino kvalitetno polje.
I tu ću se truditi obećajem.
(...)
Stalno me nešto boli i to me već živcira.
To mi je svakodnevni crni oblak nad glavom.
A da ne krenem u priče kako izgledam.
Avaj i pomagaj.
Dobro. Krenimo dalje. Razmišljajmo pozitivno.
Razmišljaj pozitivno i hrabro naprijed.
Hrabro.
Da to je najbolji savjet kukavici.
Ne hinim da sam se promijenila. Sve je i dalje isto.
Sad ovisi na što mislim.
Trebala bih biti velika i odgovorna.
Ne znam.
Kako biti velik?
Navršila sam trideset a mirne duše odem u kino i zaljubim se u Jokera.
Dirne me, na to mislim.
Cijeli život ostati dijete?
Zvuči primamljivo ali propustiti čari zrelih odgovornih godina?
Zbog pritiska okoline? Zvuči bezvezno i kaj te briga spika, ali ima trenutaka kada se nađem među vršnjacima i još gore mlađim ljudima koji su down to earth, i frikaju me. Strah me za mene. Jer kad ih vidim znam da imaju obitelj, da rade, da voze auto sa osvježivaćem oko ogledalca, da imaju račune u banci, kredite i kaj ti ja znam sve.
To je život.
Navodno.
Ali ja imam teoriju da je sve što se događa na planeti u bilo kojoj formi i obliku život.
Da se utješim.
Možda ali ne.
To je istina.
Jer tko su ti koji su stvorili matrice koje znače ŽIVOT?
Get a life.
Mrzim taj izraz.
Pa svi imaju život.
Život je ono što živiš u ovoj sekundi sada dok jesi.
I sve ono što je ispred i i sve ono što je iza.
Ali ono sada je najvažnije.
I gdje god da smo i što god radili to je naš život,
a ne neka univerzalana priča u koju se moramo ukalupit.
Tako ja to vidim.
Svašta želim.
Masno bi lagala kada bi rekla drugačije.
Nekad znam sjediti vani i gledati ljude. I onda zapazim malu bebu, skroz onak malu, malu, malu.
Izvan svakog kontekst malih beba kojima sam bila okružena.
Gledam to malo bićence kako se rukicama drži mami za kosu, kako su joj šakice stisnute, malu mekanu kožu, usteka koja se smiju i tu djevojku, nečiju ženu, mamu ... i onda postanem ljubomorna, i razvije mi se neki osjećaj krivnje, ljutnje, zavisti.
Ultimativno se ražalostim jako, do suza koje mi se skupe gore u korijenu nosa a ja trpim da se ne raspekmezim u javnosti.
Jer to je jedna od onih stvari koje nikad neću imati.
Muža i dijete.
U tom trenu to mi je pregrozno za podnijeti.
Sada nije, sada mi je ta pomisao kao i uvijek normalna.
Jer ne želim djecu. Ne želim nikog osuditi na ništa.
Djeca su za dobre ljude. Za ultimativno dobre ljude.
I za nikoga drugoga.
Kada vidim tko sve ima djecu bljuje mi se. Dođe mi da ubijem nekoga.
I zato Psihe.
Pišem Psihe i to jako klišejizirano. Namjerno.
Osuđujem - jer na to imam svako pravo. Uzela sam si to pravo.
Znam da psihe imaju svoje psihe i tako unazad. Možda bi se bilo super pozabaviti s tim iskonskim,
koliko koljena unazad dok ne bi pronašli uzrok, od kuda je sve krenulo i možda bi sve započelo kao trivijalna stvar, ali u svom tekstu ja pravdam njih dvoje u sadašnjosti.
Samo njih dvoje.
Nju i Njega.
Jer gledajći film razljutila me ustvari ta konstatacija izrečena u naslovu.
PSIHO.
On je psihotičan. Oblači se u svoju Majku.
A zašto?
A ZAŠTO, ljudi?
ZAŠTO???
srijeda, 27.08.2008.
Kreće se misao sa toliko strasti, kao dobar plivač među valovima,i ostavlja brazdu među prostorima sa neizrecivom i mužijačkom slasti. ( Baudelaire )
no.251
Uživala sam u Olimpijadi.
utorak, 26.08.2008.
jedan, dva, tri, četri, pet, šest, sedam, osam, devet, deset,jedanaest, dvanaest ... i tako puno dana bez laptopa i drugova, bez ičega .... u praznom Zagrebu. Bilo je ovo moje trideseto ljeto.
no.250
