|
Sometimes I Cry So Hard From Pleading
so sick and tired of all the needless beating
|
|
 I have always been a bit reckless And I am not your typical princess
27.9.2009. "Your heart just breaks, that's all. But you can't judge or point fingers. You just have to be lucky enough to find someone who appreciates you." love credits
Design: glamouresqueAdjustment: murderscene |
I posle tolko vremena...
Sjećam se tog dana kao da je jučer bio, a ne prije tri godine. Vrijeme je proletjelo, no bol koju sam tog dana osjećala je još uvijek tu negdje u meni i bojim se da nikada neće nestati u potpunosti. Mislila sam da će to biti običan dan, kao i svaki drugi. Ali nije bio. Još uvijek se ponekad zapitam zašto sam to radila. Zašto sam uložila toliko sebe u tu jednu vezu, vezu u kojoj ja nisam dobila ni pola od uloženog. Jučer sam imala blagi živčani slom. Recimo blagi... javio mi se, opet. No ovaj put bilo je drukčije. Javio mi se da me pita prvog puta kada smo bili sami. Kakvo glupo pitanje... išli smo do grada. Imala sam kratke hlače i rozu majicu, frendica mi je posudila ogrlicu, plave starke i pletenicu. Bila je večer i rekao je da idemo prošetati i na sladoled. Sjeli smo na mol u gradu, pričali i gledali zalazak sunca. Kada smo odlučili krenuti, skočili smo sa zidića, rekla sam nešto glupo, smijali smo se. Zagrlio me i gledali smo se u oči. Zazvonio mu je mobitel i kao da ništa nije bilo. Kako se ne bi sjećala? Ono što me čudi je da se on sjeća detalja jednako dobro kao i ja. Pitanje koje ga muči je što bi bilo da njemu tad mobitel nije zazvonio i da me tad poljubio. Što bi bilo kad bi bilo... možda bi sve bilo drukčije. Možda bi krenuli drukčije nego što smo krenuli ovako, možda bi nam u vezi bilo deset puta bolje, možda bi još uvijek bili zajedno... a možda bi i to bilo sve što se dogodilo. Još jedna stvar koja ga je zanimala je što mi je bilo u glavi u 12-tom mjesecu 2015. godine kad smo se čuli usred noći, oboje pijani. Što mi je bilo u glavi? Mozak nije, očito. Alkohol. Alkohol jer sam tražila utjehu i zaborav tu večer. Bila sam pijana. Dugo nisam bila toliko pijana. Krenula je pjesma. Stari lav. Sjetila sam ga se jer mi je to uvijek pisao dok je bio vani. Isto kako ga se sjetim svaki put kad krene, isto kako sam istrčavala iz klubova, kafića, di god bila, kad je krenula ta pjesma kad smo prekinuli i brisala suze i pravila se da sam dobro. Dok sam dosla doma odgovorio je, nastavili smo razgovor. Htjela sam ga čuti. Iznenadila sam samu sebe s tim da sam mu htjela čuti glas nakon toliko vremena. Nakon gotovo tri godine. I u trenu mi je sve prošlo kroz glavu, doslovno sve. I rekla sam sve kaj mi je bilo u glavi tada. A bio je gemišt, doslovno. Bio je prvi dečko kojeg sam voljela i mislim da to nikad neće nestati u potpunosti koliko god ja htjela da ode. I upravo to sam mu rekla jučer. Rekla sam mu koliko sam slaba i jadna bila kad smo prekinuli. I tu je krenulo. Počeo je pričati kako mu je žao. Kako još nije gotovo ako mislimo jedno na drugo dok smo pijani. Prošli tjedan se napio i pričao o meni. A nakon toga je razmišljao i shvatio da se odvratno ponašao prema mnogim ljudima, a najčešće sam to bila ja. Ispričao se za sve, rekao da bi volio vratiti vrijeme da promijeni to ili mi se bar nekako iskupiti i da sam ja bila prva cura koju je volio, jedina koju je volio. Tu smo već došli do trena kad sam ga ostavila. Jednom prilikom je rekao da koliko god puta on poželio da prekinemo, nikad nećemo prekinuti. Sve do trena kada ću ja ostaviti njega. Jednom zauvijek. I došao je taj tren, prije točno tri godine. Posvađali smo se i htjela sam pričati da riješimo to. On nije imao vremena jer je kartao. Čekala sam. Čekala sam i molila da pusti karte na pola sata da pričamo. Nije htio. Što se drugo moglo očekivati da će se dogoditi? Nitko, ponajviše on, nema pojma koliko sam ja sebe uložila u tu vezu. A zauzvrat sam dobila lijepe trenutke dok smo zajedno, sranja dok nismo i bezbroj uvreda pred kraj, koje me još uvijek prate. Koje su me ubile. Doslovno. I nitko ne zna koliko mi je vremena trebalo da krenem dalje od tog, da shvatim da nisam zaslužila to ni od kog, a di od njega... osobe koju sam tako voljela. Da shvatim da se mogu opustiti s drugim dečkom, da se mogu nekome svidjeti i da se netko zapravo može zaljubiti u mene iako sam sjebana i iako još uvijek volim nekog. Nakon svega što sam mu rekla, obećao je da ako pristanem naći se s njim još jednom, da bude jednom lijepo i da bude dobar prema meni onako kako je trebao biti tijekom cijele veze, će biti druga osoba. Onakva kakvu sam zaslužila. Zašto obećavati nekome nešto što znaš i sam da ne možeš ispuniti? Nikada nemoj govoriti da nećeš biti bezobrazan jer znamo i ti i ja da hoćeš. Jer si takav. Bezobrazan i budala si i uvijek ćeš imati glupe fore s kojima ćeš mi dizati tlak i kad vidiš da ti uspijeva, provocirati ćeš još vise. Isto kako ću i tjerati inat i raditi točno ono što tebe živcira samo zato što vidim da mi uspijeva. Uvijek smo to radili, uvijek bi to i radili. To smo jednostavno mi. Znam da sam zaslužila puno bolje od svega što mi je dao. Svjesna sam tog i više nego dobro. I još uvijek se nakon tri jebene godine pitam zašto sam u devetom mjesecu ostala sjediti s njim na klupici umjesto da odem doma i prekinem to kako sam namjeravala napraviti. I zašto sam prešla preko tog da me ostavio tri dana prije jebenog rođendana, tri dana prije mog jebenog rođendana!! I zašto sam prešla preko svakog sljedećeg i zašto jednostavno nisam pustila sve u kurac nego se trudila popravit to i gazila vlastiti ponos i stavove i uvjerenja i dovela se do tog da ne vjerujem apsolutno nikome, da ne mogu pustit dečka da me zagrli, da me primi za ruku. Nakon njega nijedan dečko nije me smio primit za ruku? I još ne smije. Reći mi mišu. Ako bi rekao da me voli, pobjegla bih. U prvom dečku nakon njega, prva tri mjeseca sam uporno tražila njega, tražila bilo što što bi bilo njegovo i tog nije bilo. Nakon tri godine, jedan razgovor s njim i dalje ima moć izvući iz mene ono najgore i najbolje u meni, dovest me u stanja u kakvima ne želim biti sama sa sobom, u stanja u kakvima ne želim da me bilo tko vidi. Uspije me dovest do tog da se zavučem u neki kut stana, sjednem, plačem, tresem se i pokušavam doći do zraka jer mislim da ću se ugušiti. Ne želim biti takva, ne želim pustiti više jednu jedinu suzu zbog njega, njegovih riječi... pustila sam ih dovoljno prije tri godine. I previše. A i dalje me zaboli na istome mjestu. Nikad mi nije bilo jasno, a nikada vjerojatno ni neće biti, što sam napravila krivo, što sam toliko skrivila toj osobi da bude takva prema meni, da se odnosi prema meni kao prema zadnjem smeću i uporno mu dopuštam da me povrijedi, a znam da sam zaslužila bolje. Već tri godine želim samo da me pusti. Samo da me pusti da krenem dalje, da zaboravim i nastavim živjeti. Dok smo bili zajedno, puštanje mene mu je išlo savršeno. A nakon prekida... ne. Nakon prekida je odlučio da me ne može pustiti. Još jednom me uspješno doveo do tog da se osjećam jadno i retardirano. Što je najbolje od svega, nisam ni tužna ni ljuta ni razočarana ni povrijeđena. Apsolutno nikakvih emocija s moje strane, doslovno me pretvorio sinoć u praznu kutiju koju netko samo mora bacit u ormar dok ne postane potrebna. Jadno i retardirano. Čestitam ti. I dalje ti najbolje ide ono što ti je i prije tri godine najbolje išlo. Ako ništa drugo, bar sam nešto naučila od njega. Korisne stvari. Koliko god se trudiš, neki ljudi to neće znati cijeniti dok ne odeš. Dok ne odeš zauvijek. Nikad ne smiješ vjerovati ljudima jer će te uvijek povrijediti. oni od kojih najmanje to očekuješ, na načine na koje to nikad ne bi očekivao. Nekada ono sto misliš da je ispravno je sve samo ne ispravno. Nekada jednostavno treba pustiti prije nego je kasno. I nikad ne uletavati u vezu nakon cca mjesec dana jer to nije dovoljno da upoznaš osobu. Nikada se nećemo promijeniti ni on ni ja kad smo zajedno u pitanju. Uvijek ću nekako uspjeti buditi u njemu onu najgoru osobu koja može biti. I on će uvijek u meni buditi sve najgore osjećaje koji me mogu naći. Uvijek je tako bilo, uvijek će tako i biti. S tobom je uvijek bilo nemoguće. Uvijek je tako bilo. Uvijek je bilo kad i di tebi odgovara i kako ti odgovara, uvijek je bilo sa šminkom ili nikako, uvijek je bilo s pletenicom ili nemoj ni dolaziti, obuci one hlače u kojima ti guzica dobro izgleda, moraš smršaviti, debela si, zašto nisi pletenicu napravila, s kim se to družiš, vidi ju kako izgleda. Uvijek je bilo ako se tebi priča, pričamo, ako ti se ne priča, svađamo se jer ti se ne priča, a onda vrlo vjerojatno i prekidamo jer je to jedino logično rješenje jer me voliš najviše na svijetu ali eto, najbolje da mi prekinemo na dva dana da se ti ohladiš pa da idemo opet sve po starom. Koliko sam te molila da odemo u kazalište na balet? Koliko si mi obećavao da ćemo ići? Koliko sam te molila da dođeš ti do mene pa sljedeći vikend ja do tebe da se češće viđamo, koliko puta si mi obećao da ćeš doći, koliko puta si napravio to? Koliko sam te taj zadnji dan molila da pričamo i riješimo to, a sve što si imao za reći je da kartaš. A nakon tog samo da ti smetam na putu do ostvarenja ciljeva. ZAMISLI SI DA SAM JA TO TEBI REKLA, ZAMISLI SI!!! Kako bi se ti osjećao na mom mjestu? Što bi si ti mislio? Zamisli si svaki trenutak kad sam otišla van i čula starog lava i bježala van, na zrak, jer sam osjetila suze u očima i knedlu u grlu i vraćala se među frendove i pravila se da je sve okej, da sam dobro, da mi je svejedno. Zamisli si kako mi je bilo prvi put kad me on poljubio, prvi put kad me poljubio netko tko nije bio ti, kad me pokušao primiti za ruku dok šećemo, a ja sam ju izvukla i strpala u džep jer nisam mogla podnijeti da me netko drži di si me ti držao. Zamisli si kako mi je bilo svaki put kad sam mislila da sam napokon krenula dalje i javio si mi se usred noći, mrtav pijan. Zvao me s tuđih mobitela jer ti se na tvoj nisam javljala. Zamisli si kako mi je bilo svaki put kad si se javio u trenu kad sam bila u toliko lošem stanju da mi je samo još tvoja poruka trebala da se slomim do kraja! Koliko toga si obećao i nikad nisi napravio to?! Zašto misliš da ti mogu vjerovati da bi ta jedna jebena večer, koju mi nudiš s tobom, bila drukčija?! Hoćeš jednu večer? Evo ti jednu večer! Tu sam di jesam! Cijelu godinu. Dođem doma jednom u dva mjeseca, na vikend koji provedem s frendovima, s ljudima kojima je stalo do mene i koji su sve živo spremni napravit za mene, s ljudima koji su u stanju doći kod mene ako ih trebam!! Hoćeš jednu večer da dokažeš da si drukčiji i da mi dokažeš da mi neće bit zao?! Evo ti! Kad god poželiš, kad god ti padne na pamet, sjedni u auto i dođi, imati ćeš jednu večer! I budi dobar prema meni i budi divan dok ću ja bit kuja kakva sam trebala biti još onda kad si me ostavio jebena tri dana prije rođendana kad sam bila dovoljno glupa da prihvatim jedno jebeno, posrano, oprosti i predem preko tog! Tko normalan bi to napravio?! Nitko! Samo ja budala jer sam vjerovala cijelo vrijeme, svih jebenih 7 mjeseci, da se možeš promijeniti i da ćeš se promijeniti kad shvatiš koliko mi je stalo! Zašto misliš da ću ti vjerovati da je nešto drukčije sad? Pričaš samo o tome kako se ti loše osjećaš jer si se ponašao kao kreten prema meni. Jebeno! Reci mi nešto što ne znam! Da si se promijenio, ne bi pričao samo o tome da se ti lose osjećaš jer si bio takav prema meni, pitao bi me kako sam se ja osjećala nakon toga svega, pitao bi me što mi se dogodilo u životu nakon tebe. U ove jebene tri godine javila sam ti se dva ili tri puta kad sam bila sjebana i kad sam trebala odgovor na jedno jebeno pitanje, nisi mi ni to mogao dat! Nisi!! Zašto?! Jer se ja ne želim vidjet s tobom da riješimo sve kaj imamo za riješit. E pa pogodi! Imam potpuno pravo ne željeti te vidjeti više ikad u životu! Imam potpuno pravo na ulici ako se slučajno sretnemo, proći kraj tebe spuštene glave i ni ne pogledati te. Jer boli još uvijek i boljeti će uvijek! I ništa ti nije bitno osim tog da se vidimo još jednom, da mi dokažeš da si se promijenio, a znamo i ti i ja da nisi. Bitno ti je samo to da te ne želim vidjeti, a ti mene želiš jer misliš da ćeš se jednom večerom iskupiti za sedam mjeseci sranja i još tri godine maltretiranja, da bi se ti bolje osjećaš jer se sad osjećaš užasno loše jer si bio kreten prema meni. E pa pogodi šta! I ja sam se osjećala loše dok si se ti ponašao kao kreten prema meni! I nitko me nije pitao ništa! Nosila sam se s tim sama na načine na koje sam znala i mogla! E pa dragi, sad ja kartam. Sad ja nemam vremena. Nakon tri godine, samo želim da me pustiš da napokon krenem dalje i nastavim živjeti kao do sad, da nastavim živjeti životom kakvim živim već tri godine i da nastavim vjerovati da će možda u jednom trenu doći trenutak u kojem ću se prestati neprestano pitati jesam li stvarno bila toliko glupa što sam trpjela to sve ili samo zaljubljena kao tele ili je jednostavno tako trebalo biti. Kažeš da bi mi se kad tad isplatilo to što sam bila toliko dobra prema tebi. Ako sedam mjeseci nije bilo dovoljno, što bi bilo dovoljno! Tri godine? Koje možda ne bih ni preživjela jer srećo dok sam bila s tobom sam smršavila toliko da je bilo pitanje vremena kada ću završiti u bolnici na infuzijama, jer sam već počela pucati po svim šavovima, jer sam već izgubila i samopouzdanje i vjeru u ljude i sebe. Krivu si našao ako si htio curu koja će raditi sve što želiš i kako želiš cijeli život i vjerovati samo u ono što joj ti kažeš i trčati kao pas za tobom. Radila sam to sedam mjeseci. Sedam mjeseci više nego što sam trebala. Ali shvatila sam. Došlo mi je iz guzice u glavu. Previše sam bila komplicirana za jednostavnog muškarca poput tebe. Tvoj bed. A sad me pusti, molim te! Uvijek ćeš biti negdje u meni, ne moraš brinuti oko tog da ću te zaboraviti u potpunosti. Neću. Samo želim živjeti život u kojem nema tebe. Daj mi bar to. Toliko mi duguješ! |
|
But Baby When They Knock You Down And Out
It's where you oughta stay |
|
