pravoslavlje (samo za srbe!)

< siječanj, 2007 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga 
blog o ljubavi prema bogu

 



 Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr

 25.01.2007., četvrtak

Jedanaesti april bivšeg ministra



WED, 17 APR 2002 08:03:24 GMT

Samoubojstvo ispred Skupštine

Jedanaesti april bivšeg ministra

Samoubojstvo Vlajka Stojiljkovića socijalisti i radikali tretiraju kao što su i do sada tretirali sve nesreće i tragedije u čijoj osnovi leži njihova politika dobrovoljnog davanja tuđe krvi

AIM,Beograd,17.4.2002.

Ispred Skupštine SR Jugoslavije, odjeknuo je 11. aprila u 19.07 sati hitac. Poslanik Socijalističke partije Srbije (SPS) u Vijeću republika i bivši ministar unutrašnjih poslova u Vladi Srbije od 1997. do 2000 - Vlajko Stojiljković - stropoštao se pored ulaza u parlament; u lokvi krvi ležala je "bereta 92". Tog istog dana, nekoliko sati ranije, usvojila su oba skupštinska doma Zakon o suradnji sa Haškim tribunalom. Ovaj akt se odnosio i na samog Stojiljkovića: njega je teretila tzv. Kosovska optužnica i već je uveliko bio viđen kao čovjek koji će se za nekoliko dana obreti u Ševeningenu.

Vijest o samoubojstvu jednog od najbližih suradnika Slobodana Miloševića, munjevito se proširila.Ispred zgrade Skupštine brzo se okupilo stotinjak pristalica socijalista i radikala. Kada je utihnulo sakndiranje "Utaše, ustaše" i "Ubice, ubice" poslanik Srpske radikalne stranke (SRS) i nekadašnji Stojiljkovićev kolega iz republičke Vlade Alekandar Vučić, pročitao je oproštajno pismo koji je ovaj nekoliko trenutaka prije nego što će potegnuti obarač, predao također radikalskom poslaniku Filipu Stojanoviću.

"Ovim činom poslanika Veća republika u Saveznoj skupštini izražavam protest protiv pripadnika marionetske aktuelne vlasti DOS i crnogorske Koalicije za Jugoslaviju, zbog razbijanja SR Jugoslavije uz učešće najvećeg neprijatelja našeg naroda Havijera Solane, bezobzirnog gaženja ustava i zakona ove zemlje, vođenja politike izdaje i kapitulacije, gubljenja nacionalnog dostojanstva, uništavanja nacionalne ekonomije i dovođenja građana u socijalnu bedu", napisao je vlastoručno Stojiljković. "Za svoju smrt smatram odgovornim i direktno optužujem - Zorana Đinđića, Vojislava Koštunicu, Dušana Mihajlovića, Vladana Batića, Miroljuba Labusa, Dragoljuba Mićunovića, Predraga Bulatovića, Srđu Božovića i Dragišu Pešića. Građani rodoljubi ove zemlje znaće kako da me osvete".

Riječ je bila samo o početku onog što će uslijediti.

Socijalisti i radikali istog sekunda započeli su kampanju optuživanja aktulne vlasti za trgovinu ljudima, izdaju i proglašavanje Stojiljkovićevog gesta za herojski i patriotski čin. Priznali su istodobno, da je bivši ministar unutrašnjih poslova već duže vrijeme govorio što namjerava učiniti, upućivao im oproštajna pisma i, uopće, jasno stavljao na znanje da se "živ ne neće predati Haškom sudu". Navodno, nisu ga uzimali za ozbiljno, ali kako su naglašavali, kada postoji čvrsta riješenost da se počini samoubojstvo kao politički čin, ne postoji način da se ono spriječi.

No, neku vrstu nekrofilne sladostrasti nisu mogli sakriti sve i da su htjeli. Stojiljkovićevo samoubojstvo njegova partija i radikali tretiraju kao što su i do sada tretirali sve nesreće i tragedije u čijoj osnovi leži njihova politika dobrovoljlnog davanja tuđe krvi. Kroz najbesprizorniju demagogiju dakle, trgovinu tuđom mukom i grabljenje pozicija kakve god da jesu. Da riječi odgovornost i suosjećanje ne postoje u vokabulara SPS-a svjedoči i činjenica da dan pošto je Stojiljković pucao u sebe, nije otkazan sastanak Izvršnog odbora na kome je donesena odluka o smjenjivanju šefa poslaničke grupe socijalista u Skupštini Srbije Branislava Ivkovića. Za ovu partiju, ova smrt ne predstavlja ništa više do još jednog pokušaja da se aktulna vlast prokaže kao "izdajnička" i stekne kakav - takav poen u glasačkom tijelu.

Demokratska opozicija Srbije (DOS) uzvratila je ocjenom da se radi o postupku čovjeka koji se nije mogao suočiti sa osobnom odgovornošću i licemjerju njegovih političkih drugova. Ipak, samoubojstavo Vlajka Stojiljkovića, proizvelo je u javnosti neki metalni okus. Inzistiranje da su izručivanja Tribunalu neminovnost da zemlja ne bi ponovo dopala sankcija, odnosno cjepidlačenje i otezanje kako se ne bi narušio "patriotski" imidž, a oboje bez stvarnog i otvorenog suočavanja sa činjenicama zbog kojih su ti ljudi optuženi, stvorili su u dobrom dijelu javnosti dojam da je u osnovi svega unutrašnjopolitički obračun i stranačko jajarenje.

Obraćanje javnosti predsjednika SR Jugoslavije i Demokratske stranke Srbije (DSS) Vojislava Koštunica nije smanjilo nelagodnost: Koštunica je rekao da je odgovornost opća - sadašnje vlasti zato što na vrijeme nije pravno regulirala odnose sa Tribunalom, bivše vlasti zato što je njena politika dovela državu u situaciju u kojoj se nalazi, ali i međunarodne zajednice zato što neprestalono postavlja uvjete i vrši pritiske - te pozvao na prestanak stranačkih optuživanja i utvrđivanja minimuma nacionalnog interesa.

Par riječi o Vlajku Stojiljkoviću koji je na medicinskim apartima Kliničkog bolničkog centra proveo od 19. 20 sati, 11. aprila do 21.30 sati, 13. aprila kada u lječnici konstatirali smrt. Istog datuma kada je uperio pištolj u sljepočnicu, ubijen je prije pet godina načelnik javne bezbjednosti i vršilac dužnosti ministra unutrašnjih poslova, policijski general pukovnik Radovan Stojičić Badža. Na posljednjoj funkciji Stojičić je bio nekoliko poljednjih mjeseci pred smrt jer se SPS i Jugoslovenska levica (JUL) nisu mogli dogovoriti oko ovog krajnje važnog i osjetljivog resora. Stojiljković je tada postao ministar: pričalo se da je odlučujuće bilo to što je bio blizak sa bračnim parom Slobodanom Miloševićem i Mirjanom Marković i što je, kao i oni, iz Požarevca; konkretno - rodio se u obližnjem selu Mala Krsna 1937. Sa Stojiljkovićem na čelu, MUP Srbije je nastavio kao i do tada: organizirani kriminal je cvao, policajci su ratovali na Kosovu i prebijali mirne demonstrante u Beogradu, a profesionalna i naručena ubojstava ostala su stvar svakodnevnice.

U toku NATO bombardiranja, 11. aprila 1999. i danas nepoznate ubojice, poslije nezabilježenog linča u tadašnjim režimskim medijima, ubili su vlasnika nedjelnog lista "Evropljanin" i dnevnog lista "Dnevni telegraf", Slavka Ćuruviju. Stojiljković i njegovi podređeni nisu se previše uzbudili: pripadnici Resora državne bezbjednosti (RDB) pratili su Ćuruviju na sam dan ubojstva i bili su povučeni svega nekoliko minuta prije nego što će zločin biti izvršen. Uostalom, MUP je u posljednjoj godini Stojiljkovićevog ministrovanja postao direktno sretstvo za političku represiju. Dovoljno je samo prisjetiti se na hiljada privođenja mladića i djevojaka iz Otpora.

Poslije Petog oktobra za Stojiljkovića je nastupio težak period. U partiji u mu prebacivali nesposobnost da na vrijeme osujeti "izdaju" u policiji i spriječi demonstracije koje su označile kraj Miloševićevom režimu. Zabilježeno je i da "čuvari" Miloševića, dok mu se pripremalo hapšenje, nisu htjeli Stojiljkovića među sobom - što sada da čuva Slobu, kad ga nije sačuvao onda kada je trebalo, govorili su. Poseban udarac predstavljalo je objelodanjivanja "slučaja hladnjača". Sadašnji ministar unutrašnjih poslova Dušan Mihajlović, obnarodovao je da je nađen dokument pod nazivom "Dubina II" po kojem je odluka da se pobijeni Albanci na Kosovu prebacuju u Srbiju i tu u tajnosti sahrane u masovnim grobnicama ili prosto bace u Dunav, donesena na sastanku na kom su pored Miloševića, prisustvovali Stojiljković i drugi tadašnji i, po svoj prilici, sadašnji visoki funkcioneri MUP-a. Ovo je i te kako promjenilo svijetlo angažiranja policije na Kosovu kojom se bivši režim toliko dičio i otvorilo cijeli niz drugih pitanja na koje se odgovori traže upravo u Hagu.

Konačno, čitav jedan svijet pravljen po mjeri SPS-a je nestao, a sama stranka se našla u vrtlogu osipanja, frakcijskih borbi i posvemašnje bezidejnosti. Osim savjeta - bolje se ubiti, nego živ otići u Hag - i nastavljanja verbalnog rata protiv cijelog svijeta i domaće "marionetke vlasti", socijalisti ništa drugo nisu imali ponuditi ni svojim članovima ni javnosti. A Stojiljković ni za kakav drugi svijet nije znao, niti mu dopuštao pravo na postojanje isto kao i njegov predhodnik na funkciji minitra unutrašnjih poslova Zoran Sokolović, koji se također ubio nekoliko mjeseci poslije Petog oktobra.

Uz svo ljudsko razumjevanje tragedije, ovo je samoubojstvo još jedna od onih nepotrebnih i bemislenih smrti, toliko brojnih i toliko karakterističnih za Miloševićev režim čiji je jedan od nosilaca bio i sam Vlajko Stojiljković.

Filip Švarm (AIM)
- 21:23 - Komentari (5) - Isprintaj - #

 15.01.2007., ponedjeljak

odlazak zajecarskog kadra

Politika

Vreme broj 527, 8. februar 2001.
Smrt Zorana Sokolovića
Odlazak najvernijeg druga

Zoran Sokolović bio je Slobodanu Miloševiću ono što je Ranković bio Titu – onoliko koliko je to uporedivo to jest. Punih deset godina za Slobodanov račun pokrivao je sektor unutrašnjih poslova, a služio mu je i kao poverljivi delegat za rešavanje unutarpartijskih problema. Kao savetnik za kadrove zaslužan je za stvaranje istočno-srbijanske mafije koja je drmala Srbijom tokom trinaest dugih godina

U utorak 6. februara, oko osam sati uveče, na lokalitetu Lepena (8 km od Knjaževca) pronađen je mrtav Zoran Sokolović, donedavno savezni ministar unutrašnjih poslova. Sokolović je pronađen u svom voćnjaku, u terenskom vozilu "lada niva", sa povredom od vatrenog oružja na glavi i sa pištoljem u ruci; kažu da je vozilo bilo zaključano. Ekipa kriminalističkih tehničara iste je noći upućena iz Beograda na uviđaj. Očekuje se da će balističko veštačenje i test parafinske rukavice potvrditi pretpostavku o samoubistvu. Tako se završio životni put jedne od zanimljivijih ličnosti Miloševićevog režima.

Na srbijanskoj političkoj sceni Zoran Sokolović pojavljuje se kao značajniji lik tokom kampanje za pripremu istorijske Osme sednice Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije. Taj zaječarski kadar sa očuvanim zavičajnim naglaskom i nepopravljivim mekim "tj" bio je tada jedan od sekretara CK-a, zadužen za istočnu Srbiju. Tako se i istakao u pakovanju ishoda Osme sednice, kada je Milošević izgurao sa političke scene Ivana Stambolića i njegovu ekipu. Metod je ostao zapamćen u istoriji političkog života Srbije zbog podlosti: Milošević i njegova ekipa tada su isfabrikovali stotine "pozdravnih telegrama" i organizovali neviđenu medijsku hajku.

U poslednjoj komunističkoj skupštini Srbije Zoran Sokolović postao je predsednik, da bi ga – posle martovske krize 1991, kada je morao da žrtvuje Radmila Bogdanovića – Milošević postavio za ministra unutrašnjih poslova Srbije. Na tom mestu Sokolović je disciplinovano sedeo sve do početka 1997, kada ga je premestilo za saveznog ministra unutrašnjih poslova. Za njegovog mandata na čelu MUP-a srbijanska je policija pretvorena u armiju građanskog rata, preplavljena je dubinskom korupcijom, pomešala se sa organizovanim kriminalom i uopšte je upropašćena. Za njegovog mandata srbijanska policija ratovala je u Hrvatskoj i Bosni; za njegovog mandata desile su se desetine nerasvetljenih ubistava, zaključno sa ubistvom njegovog sopstvenog zamenika gen. Stojičića. Policajci kažu da se Sokolović nije preterano mešao u svoj resor; operativno su MUP vodili Badža Stojičić po liniji javne i Jovica Stanišić po liniji državne bezbednosti; Sokolović je Miloševiću garantovao opštu kontrolu nad Službom i jednom godišnje obrazlagao budžet MUP-a pred parlamentom. Načelnici javne i državne bezbednosti operativno su opštili sa Miloševićem neposredno, mimo ministra.

Sokolović, kažu policajci, nije bio preterano srećan na čelu MUP-a, i to ponekad nije ni krio. Verovatno zbog toga Milošević ga 1997. postavlja za saveznog ministra unutrašnjih poslova. Ima, međutim, indicija da je u sklopu kampanje protiv Mila Đukanovića savezna policija trebalo da bude reorganizovana, ojačana i uopšte ponovo oživljena posle praktične marginalizacije iz 1992. Srbijanski ministar postaje Vlajko Stojiljković, takođe pripadnik istočnosrbijanske ekipe. Ispalo je da od savezne policije ništa neće biti, pa je Sokolović u miru božjem i bez nekog važnog posla dočekao kraj Miloševićevog režima. Za svog mandata u saveznom MUP-u jedva da se i pojavljivao u javnosti. Zoran Anđelković Baki kaže da se uglavnom bavio sađenjem voćnjaka u Lepeni kod Knjaževca. U nekim novinama kažu da je bio i teško bolestan, pa se to navodi kao mogući razlog za samoubistvo. Baki Anđelković, međutim, iskoristio je priliku da Zorana Sokolovića proglasi za žrtvu "revanšizma" nove vlasti: k'o biva toliko se sekirao zbog hajke na svoje partijske drugove da je na kraju digao ruku na sebe. Bilo kako bilo, Zoran Sokolović barem neće morati da se pojavljuje pred raznim komisijama za istinu, kojima bi, uostalom, imao šta da ispriča. On je otišao na onaj poslednji i najvažniji informativni razgovor koji nas sve čeka.

Miloš Vasić
- 22:21 - Komentari (6) - Isprintaj - #