Pozitivka

nedjelja, 14.11.2021.

Nedjelja




Evo napokon da se javim. Gdje sam? Tu sam negdje... Znate onaj osjećaj u životu kad ti sve dođe na svoje mjesto? U zadnje vrijeme osjećam baš to. Naravno, savršenstvo ne postoji, ali kad jedna situacija potegne drugu.... domino efekt. Dijelim neke posebne trenutke s meni dragim osobama, uživam u trenutku. Više se ne živciram zbog beznačajnih sitnica, zbog osoba koje su pune "otrovnih strelica". Ionako kažu da ne treba trošiti živce niti vrijeme za to....

Sloboda je neprocjenjiv osjećaj, a opet tako relativan. Imam osjećaj da je to ono pravo da činiš ono što drugi ne žele vidjeti od tebe, niti čuti... Samo ona posebna osoba ćete prihvatiti onakvim kakav jesi, a ta posebnost je jako rijetka...

Volim ispijanje prve ranojutarnje kave i rana buđenja u zanimljiva šarenila jutra... najdraža.





Ovih dana je jako lijepo bilo biti na moru, maloj tmurini unatoč... tko kaže da je samo ljeto rezervirano za uživanje u moru? Ptice imaju jako mudra osjetila.... Dobro za resetiranje za neke nove početke, iako je kraj godine blizu.

Obilježavam 5 godina bloganja... Što reći o pisanju nego - hvala vam. Ne volim obećavati ništa, obećanja nikad ništa dobroga ne donose, no kad nešto voliš, onda voliš, kad god se ukaže prilika....



14.11.2021. u 16:16 • 30 KomentaraPrint#
< studeni, 2021 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30          

Opis bloga

Sve i svašta, za sve one koji razmišljaju bez predrasuda i ostalih kočnica. Svako razmišljanje je dobrodošlo, ali postoji granica...

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje - Bez prerada

pozitivka103@gmail.com


"Bolje podbaciti u originalnosti nego uspjeti u imitaciji."
Anonimac

Put kojim nisam pošao

U žutoj šumi račvala se dva puta,
Tužan što ne mogu na obje strane
Jer putujem sam, stajao sam dugo
I gledao do kuda mi pogled seže
Kako jedan nesta u gustome grmlju;

I onda krenuh drugim, onim pravim,
Možda mi je upravo tuda valjalo poći,
Obraslim travom što čeka nove korake
Premda nisam znao, ako pođem tuda,
Koračat ću ipak uvijek istim putem,

A toga su jutra oba puta bila prava
Prekrivena lišćem nedirnutim, mirnim.
Da, išao sam prvim još cijeloga dana!
Ali svi mi znamo da staze nas nose,
I ta sjena sumnje zvala me je natrag.

Ovo ću vam s uzdahom jednom reći,
Negdje nakon mnogo dugih godina;
U šumi račvala se dva puta, a ja -
Krenuh onim kojim se rjeđe išlo,
I nakon toga ništa nije bilo kao prije.

Robert Frost