Pozitivka

utorak, 28.09.2021.

Melankolija....



Nema ništa melankoličnije nego vidjeti nesretnike kako nagrizaju svoju dušu otrovom zvanima zavist i ljubomora. Koliko je takvih nesretnika ljudske vrste možeš vidjeti po učestalosti takvih trenutaka oko sebe.

Gledam neke primjerke i pitam se da li su ljudi zaboravili veseliti se tuđoj sreći, tražiti one pozitivne sitnice u drugome... jednostavno, pomoći drugima u nevolji? Umjesto toga, samo nailaziš da je netko nekome glup, netko stalno nekome nešto zamjera, ovaj je bolji od onoga, ne valja dosta toga kod nekoga kako god okrenuo... tko je pametniji, ljepši, bolji, brži, materijalno je sposobniji.... Ma i da napraviš dosta toga i ful si zadovoljan na kraju svega, netko samo čeka da potraži beznačajnu sitnicu da pokvari dan. Kako se ljudima da? Sigurno u njihovom životu postoji mnogo boljih i pametnijih stvari koji zaslužuju pažnju.... ako ne 99, onda 100 posto...

I ne, ne mislim na blog, nego općenito. Naslušaš se toga dosta od različitih ljudi u prilično kratkom vremenu, gdje god krenuo i kad god, a rado bi pobjegao iz takve okoline, no.... Primjera radi, čak i oni najbliži susjedi su skloni tome po principu "dabogda susjedima crkla krava", a da ne kažem neke daljnje primjere. Fascinantno je kada naizgled vole ljude i rado se druže sa njima, a u njihovom društvu pribjegavaju onim niskim strastima.

Čemer i jad.

28.09.2021. u 17:21 • 23 KomentaraPrint#

četvrtak, 23.09.2021.

Pretpostavke



Po tko zna koji puta.... misliš si da li objašnjavati ili ne? Ako se već druga strana ne trudi, zašto bi i ti?

Jedan detalj ne mora značiti cijelu sliku.

Ako ljudi govore da ne vole laž, zašto vole stvoriti iluziju kod sebe? Traže detalje koji potvrđuju njihove pretpostavke, vole misliti da je njihova istina kao i ona tuđa....

Još se i uvrijede ako nije po njihovom i brinu se o svojoj slici kod tebe.... hoće li biti iskrivljena slika već iskrivljene slike... i tako ukrug.

Pa je dovoljna jedna osoba da iznese drugima svoje pretpostavke, onda i ti drugi barataju "važnim informacijama"... pa sve na kraju zvuči samo ne ljudski..... Djelovanje po pretpostavkama onda ubije i svaki najrazumniji pojam.

Postaviti pravo pitanje na pravom mjestu u pravo vrijeme od pravih osoba = prava umjetnost.

23.09.2021. u 08:03 • 23 KomentaraPrint#

nedjelja, 19.09.2021.

Odustanak....



Ne, nisam odustala od bloga, makar mi dođe... Opet, došlo neko vrijeme gdje sam se željela povući s nekim svojim dragim ljudima i podijeliti samo s njima, samo svoje misli, osjećaje i dobre trenutke. Trudim se da atmosfera nimalo ne utječe na mene, makar je neminovno da te povuče dolje i napravi te nikakvom. Žao mi je što neki nedostaju ovdje, vidjela sam prethodnu anketu, njihova odluka, različitost razloga.... Mene još ne umara toliko bivanje ovdje, ma ljubav pobjeđuje apsolutno sve. Postoje neke stvari koje me živciraju, počnem si misliti da je u meni neki problem, ali me sljedeći trenutak brzo uvjeri u suprotno pa još uvijek bezbrižno "plovim". Ono što mi je nebitno, drugima postane bitno i obrnuto, iluzija postane realnost i obrnuto, istost tuđih hirova, ma tko će to više pratiti...

Dobra su ta povremena odmaranja, i ne mislim samo na ovdje, stigneš razmisliti o svakojakim stvarima, ali i osobama. Pritom na kraju odustaneš od mnogih stvari, misli i osjećaja. Odustaješ od mnogih nezdravih ljubavi, lažnih "prijatelja", neispunjavajućih obaveza, iscrpljujućih poslova itd. itd. Naravno, sve to pod uvjetom da prvo isprobaš na čemu si. Jer nikad nećeš znati na čemu si ako to ne ispitaš.... No da, te neke stvari ili osobe više u tvom životu nemaju smisla, gube svaku funkcionalnost pa se pitaš da li je vrijeme za zaokret, no tako ti te neke stvari postaju navika i bojiš se što će donijeti ona sljedeća stranica.....

Kukavičluk ili hrabrost? Ako ostaneš u igri, ispadneš kukavica... Hrabrost je dovedena u ozbiljno pitanje.

Pustiti i reći "zbogom"... sloboda, očito.

19.09.2021. u 16:27 • 26 KomentaraPrint#

nedjelja, 05.09.2021.

Rastoke

Zašto volimo ići Ličkom magistralom?

Prirodne ljepote koje samo čekaju da budu otkrivene....

Odluka je pala za posjetu malom naselju u sastavu Slunja, već sam pogled sa magistrale zove na posjetu.... i nismo se nimalo razočarali. Točno na pola puta našeg puta.





Dakle, sam naziv Rastoke dolazi o toga da se modrozelena rijeka Slunjčica rastače u brojne rukavce i iza sebe ostavlja brojne slapove i vodopade....







Krase ga male lijepe uređene kućice po starinkom štihu. Tko ne bi volio ovdje živjeti? Daleko od zagađujuće buke grada...





Idealno i inovativno! Kratko smo se odmorili uz domaća tradicionalna jela i piće lokalnih proizvođača.... (rado bih vam otkrila što, ali sam taj dio uprskala pa nema slike...)... Uglavnom, bilo je jako dobro za nepce i dušu. wink



Usput smo pogledali kako su to radili naši stari... Recimo, pekli kruh. Pravi mali proces, raznorazni današnji pekači nisu bili ni na kraj pameti.





Ili kako se pralo rublje... Voda iz prirodnih izvora je bila pogon svakojakim poslovima. E, ta čudesna moć prirode.







I na kraju Korana, rijeka koja se susreće sa Slunjčicom i čini Rastoke tako jedinstvenom. U tijeku neko ribolovno natjecanje, bio je popriličan ulov... malo dalje se može i kupati na jednom od kupališta, tamo pak kažu da je 18 stupnjeva, valjda za one najhrabrije...

05.09.2021. u 18:42 • 26 KomentaraPrint#
< rujan, 2021 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30      

Opis bloga

Sve i svašta, za sve one koji razmišljaju bez predrasuda i ostalih kočnica. Svako razmišljanje je dobrodošlo, ali postoji granica...

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje - Bez prerada

pozitivka103@gmail.com


"Bolje podbaciti u originalnosti nego uspjeti u imitaciji."
Anonimac

Put kojim nisam pošao

U žutoj šumi račvala se dva puta,
Tužan što ne mogu na obje strane
Jer putujem sam, stajao sam dugo
I gledao do kuda mi pogled seže
Kako jedan nesta u gustome grmlju;

I onda krenuh drugim, onim pravim,
Možda mi je upravo tuda valjalo poći,
Obraslim travom što čeka nove korake
Premda nisam znao, ako pođem tuda,
Koračat ću ipak uvijek istim putem,

A toga su jutra oba puta bila prava
Prekrivena lišćem nedirnutim, mirnim.
Da, išao sam prvim još cijeloga dana!
Ali svi mi znamo da staze nas nose,
I ta sjena sumnje zvala me je natrag.

Ovo ću vam s uzdahom jednom reći,
Negdje nakon mnogo dugih godina;
U šumi račvala se dva puta, a ja -
Krenuh onim kojim se rjeđe išlo,
I nakon toga ništa nije bilo kao prije.

Robert Frost