Pozitivka

nedjelja, 05.09.2021.

Rastoke

Zašto volimo ići Ličkom magistralom?

Prirodne ljepote koje samo čekaju da budu otkrivene....

Odluka je pala za posjetu malom naselju u sastavu Slunja, već sam pogled sa magistrale zove na posjetu.... i nismo se nimalo razočarali. Točno na pola puta našeg puta.





Dakle, sam naziv Rastoke dolazi o toga da se modrozelena rijeka Slunjčica rastače u brojne rukavce i iza sebe ostavlja brojne slapove i vodopade....







Krase ga male lijepe uređene kućice po starinkom štihu. Tko ne bi volio ovdje živjeti? Daleko od zagađujuće buke grada...





Idealno i inovativno! Kratko smo se odmorili uz domaća tradicionalna jela i piće lokalnih proizvođača.... (rado bih vam otkrila što, ali sam taj dio uprskala pa nema slike...)... Uglavnom, bilo je jako dobro za nepce i dušu. wink



Usput smo pogledali kako su to radili naši stari... Recimo, pekli kruh. Pravi mali proces, raznorazni današnji pekači nisu bili ni na kraj pameti.





Ili kako se pralo rublje... Voda iz prirodnih izvora je bila pogon svakojakim poslovima. E, ta čudesna moć prirode.







I na kraju Korana, rijeka koja se susreće sa Slunjčicom i čini Rastoke tako jedinstvenom. U tijeku neko ribolovno natjecanje, bio je popriličan ulov... malo dalje se može i kupati na jednom od kupališta, tamo pak kažu da je 18 stupnjeva, valjda za one najhrabrije...

05.09.2021. u 18:42 • 26 KomentaraPrint#
< rujan, 2021 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30      

Opis bloga

Sve i svašta, za sve one koji razmišljaju bez predrasuda i ostalih kočnica. Svako razmišljanje je dobrodošlo, ali postoji granica...

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje - Bez prerada

pozitivka103@gmail.com


"Bolje podbaciti u originalnosti nego uspjeti u imitaciji."
Anonimac

Put kojim nisam pošao

U žutoj šumi račvala se dva puta,
Tužan što ne mogu na obje strane
Jer putujem sam, stajao sam dugo
I gledao do kuda mi pogled seže
Kako jedan nesta u gustome grmlju;

I onda krenuh drugim, onim pravim,
Možda mi je upravo tuda valjalo poći,
Obraslim travom što čeka nove korake
Premda nisam znao, ako pođem tuda,
Koračat ću ipak uvijek istim putem,

A toga su jutra oba puta bila prava
Prekrivena lišćem nedirnutim, mirnim.
Da, išao sam prvim još cijeloga dana!
Ali svi mi znamo da staze nas nose,
I ta sjena sumnje zvala me je natrag.

Ovo ću vam s uzdahom jednom reći,
Negdje nakon mnogo dugih godina;
U šumi račvala se dva puta, a ja -
Krenuh onim kojim se rjeđe išlo,
I nakon toga ništa nije bilo kao prije.

Robert Frost