Pozitivka

srijeda, 20.02.2019.

Nek' selo priča...



“Živio jednom jedan bračni par koji je imao 12-godišnjeg sina i jednog magarca.

Odlučili oni malo putovati, raditi i upoznati svijet i tako krenuše na put.

Kad su došli u prvo selo ljudi su komentirali: "Pogledajte vi ovog neodgojenog dječaka.

On sjedi na magarcu dok njegovi siroti stari roditelji vuku magarca."

Žena tada reče mužu: "Nećemo dozvoliti da ljudi tako loše pričaju o našem sinu."

Muž je skinuo dijete s magarca i sam sjeo na njega.

Kad su došli u drugo selo ljudi su mrmljali: "Pogledajte ovo, sram nek' bude ovog čovjeka kad pušta da mu žena i dijete vuku magarca dok on sjedi."

Odlučili oni da će žena sjesti na magarca, a muž i sin će držati uzde.

Došli oni tako i u treće selo gdje su ljudi ponovo komentirali: "Jadan čovjek!

Cijeli dan je radio, a žena mu je sjela na magarca. I jadan sin! Tko zna što ga sve čeka s takvom majkom."

Tada odlučiše da se svo troje popnu na magarca i nastave put.

Kad su došli do slijedećeg sela čuli su mještane kako komentiraju da će jadnom magarcu puknut leđa zbog prevelike težine.

I tada oni svo troje siđu dolje i odluči se hodati pored njega.

Kad su prolazili kroz slijedeće selo, nisu mogli vjerovati komentarima ljudi koji su im se smijali:

Pogledajte ove tri budale… hodaju, a imaju magarca koji bi ih mogao nositi.”.
__________________________________________________________________

Ljudima je uvijek "kriv" jedan nečiji loš dan, poraz, neuspjeh, nedostatak, greška, loše napravljen potez, nečija izgovoren/napisana riječ, krivo interpretirana rečenica, aktivnost van svih normi... umjesto da vide ono pozitivno koje bi trebalo izbrisati sve to negativno. Koliko smo samo onoga lijepoga propustili slušajući pametovanja drugih ljudi. Koliko smo puta propustili otkriti pozitivno u osobi o kojoj se naveliko priča. Kritiziraju kada nešto ne napraviš, a kada to napokon ostvariš, zašute i odjednom zaborave koliko su štete napravili svojim jezikom. Ili nastavljaju po drugome, po onome po čemu nije njihovo... Ljudi se brinu zašto tebe zapravo treba brinuti o čemu oni govore, a sebe to isto ne pitaju.

Kad ćeš se udati, kad ćeš imati djecu (jel si se udala, jel imaš djece?), imaš li dečka/curu.. pitanja su od kojih boli glava. Pitajući ta pitanja govorimo drugoj osobi da znamo bolje od nje kada je najbolje vrijeme za određene stvari i što treba napraviti da bi bio sretan...

A znaju li drugi zaista što je najbolje za tebe? Sumnjam, svatko nosi svoje probleme, kao i to da zna što bi želio, svoje misli i osjećaje. Pretpostavke i predrasude. Pravu istinu od drugome možeš čuti od njega osobno, a ljudi okolo pričaju o njemu samo ono što bi oni voljeli da je istina.

Što je manja sredina, manji je prostor preko kojeg se brže prenose takve gluposti.

20.02.2019. u 02:31 • 24 KomentaraPrint#


< veljača, 2019 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28      

Opis bloga

Sve i svašta, za sve one koji razmišljaju bez predrasuda i ostalih kočnica. Svako razmišljanje je dobrodošlo, ali postoji granica...

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje - Bez prerada

pozitivka103@gmail.com

“Ako žudite za ljubavlju, neka vam kao mamac posluži srce, a ne mozak.”
Sándor Petőfi

"Bolje podbaciti u originalnosti nego uspjeti u imitaciji."
Anonimac

"Tajna sreće je sloboda, a tajna slobode je hrabrost."
Tukidid

"Kritiku nekog je najpogodnije činiti pred ogledalom."
G. B. Shaw

"Prava je budala čovjek kome traže njegovo iskreno mišljenje, i on im ga daje."
Hegel

"Um je poput padobrana - funkcionira jedino kada je otvoren."
Einstein



Put kojim nisam pošao

U žutoj šumi račvala se dva puta,
Tužan što ne mogu na obje strane
Jer putujem sam, stajao sam dugo
I gledao do kuda mi pogled seže
Kako jedan nesta u gustome grmlju;

I onda krenuh drugim, onim pravim,
Možda mi je upravo tuda valjalo poći,
Obraslim travom što čeka nove korake
Premda nisam znao, ako pođem tuda,
Koračat ću ipak uvijek istim putem,

A toga su jutra oba puta bila prava
Prekrivena lišćem nedirnutim, mirnim.
Da, išao sam prvim još cijeloga dana!
Ali svi mi znamo da staze nas nose,
I ta sjena sumnje zvala me je natrag.

Ovo ću vam s uzdahom jednom reći,
Negdje nakon mnogo dugih godina;
U šumi račvala se dva puta, a ja -
Krenuh onim kojim se rjeđe išlo,
I nakon toga ništa nije bilo kao prije.

Robert Frost