Pozitivka

utorak, 08.01.2019.

Ispijanje kave



Volim ispijanje ranojutarnjih kava sama sa sobom ili pak one u društvu dragih mi osoba. Ne doživljavam kavu kao neki obavezan napitak, a dosta često možeš čuti onaj poziv "idemo na kavu". Kad mi se pije kava, pijem kavu. Kad mi se pije čaj, rado pijem onaj zeleni. I da ne nabrajam dalje. Poželiš otići na piće u neki dobar kafić, nerijetko zatekneš kako je pun kafić i jedva nađeš mjesta za sjediti. E, sad pitanje... da li je to navika kod nas ili su ljudi jednostavno druželjubivi? Oni iz inozemstva kada dođu kod nas, čude se punim terasama za vrijeme sunčanog vremena (ali ne samo i za sunčana vremena) i to još u sate u kojima nitko ne očekuje druženje uz kavu. Imaju li ljudi kod nas pametnija posla od trošenja svog dragocjenog vremena na besmislene razgovore koje ne vode ničemu i raznorazna naklapanja o životima koja su sve samo ne njihova? Kava iz navike često završi s ljudima kojima apsolutno ne bi posvetio svoje vrijeme, ali red je red. Ako i odbiješ poziv "na kavu", nedruželjubiv si i ne voliš se pokazati u društvu, a zna se - ako nisi viđen, kao da ne postojiš. Što više popiješ kava, više si popularniji... iako kava ima mnogo boljih koristi za zdravlje.

Što se mora, zapravo se i ne mora. Gdje to piše?

08.01.2019. u 14:04 • 26 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>



Opis bloga

Sve i svašta, za sve one koji razmišljaju bez predrasuda i ostalih kočnica. Svako razmišljanje je dobrodošlo, ali postoji granica...

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje - Bez prerada

pozitivka103@gmail.com

"Bolje podbaciti u originalnosti nego uspjeti u imitaciji."
Anonimac

"Tajna sreće je sloboda, a tajna slobode je hrabrost."
Tukidid

"Kritiku nekog je najpogodnije činiti pred ogledalom."
G. B. Shaw

"Prava je budala čovjek kome traže njegovo iskreno mišljenje, i on im ga daje."
Hegel

"Um je poput padobrana - funkcionira jedino kada je otvoren."
Einstein



Put kojim nisam pošao

U žutoj šumi račvala se dva puta,
Tužan što ne mogu na obje strane
Jer putujem sam, stajao sam dugo
I gledao do kuda mi pogled seže
Kako jedan nesta u gustome grmlju;

I onda krenuh drugim, onim pravim,
Možda mi je upravo tuda valjalo poći,
Obraslim travom što čeka nove korake
Premda nisam znao, ako pođem tuda,
Koračat ću ipak uvijek istim putem,

A toga su jutra oba puta bila prava
Prekrivena lišćem nedirnutim, mirnim.
Da, išao sam prvim još cijeloga dana!
Ali svi mi znamo da staze nas nose,
I ta sjena sumnje zvala me je natrag.

Ovo ću vam s uzdahom jednom reći,
Negdje nakon mnogo dugih godina;
U šumi račvala se dva puta, a ja -
Krenuh onim kojim se rjeđe išlo,
I nakon toga ništa nije bilo kao prije.

Robert Frost