ossimpleljubica
28.05.2010., petak
LISNA UŠ
|
Vrijeme je kada moje ruže napadaju mala krilata stvorenja, zelena i crvena i sišu život iz mladog lišća i pupoljaka. Nekoliko puta na dan obilazim svojih osamnaest ruža (a nisam Mali Princ) i skidam ta stvorenja s nježnih izboja. Već tri mjeseca u sebi učvršćujem odluku kako neću više na kemoterapije. U kući je konsternacija polagano prerasla u revoluciju. Prijatelji mi kažu kako je odluka o tome stvar mog osobnog izbora ali... Bila sam na razgovoru s jednim svećenikom čije mišljenje izuzetno cijenim i on vjeruje da nemam pravo uzeti stvar u svoje ruke i tako ucijeniti Boga...dakle, svi oko mene misle da nemam pravo. Međutim, očišćena od otrova kojim sam se natakala zadnjih godina, ja sam se ušuškala u ovaj zaboravljeni osjećaj snage koja će me nositi neko vijeme, a onda kako Bog da. A ja neću činiti ništa i svu ću odgovornost prebaciti na Boga. Razvila sam u sebi onaj bolno - slatkasti osjećaj pobjede kroz poraz. Pojma nemam razumije li itko što želim reći, ali tako sam se osjećala. A onda sam prije nekoliko dana skinula s ruže jednu od nebrojenih proždrljivih bubica i pogledala je izbliza. Ona se migoljila među mojim pstima, lamatala nožicama...spustila sam je na tlo...još je nešto pokušavala...ali sam je na kraju zgazila. Dala mi je misliti. Ta mala kreatura čiji posao je uništiti moje ruže toliko se borila za svoj banalni, beskorisni, kratki život užasnuto pokušavajući odletjeti onim svojim slomljenim krilcima kao da spašava ne znam što. Iako je na kraju završila zgnječena pod nogom nekoga tko sebe smatra relativno inteligentnim, tom svom krvniku je održala lekciju koju će pamtiti cijeli preostali život : treba živjeti. Ako ti je poslanje sisati biljne sokove, onda to moraš raditi i truditi se preživjeti što duže. A ako si čovjek, onda su ti obveze veće i odgovornost prema životu nemjerljiva. Posramio me Bog i natjerao da se ipak ponizim i pognem svoju tvrdu glavu. Slao mi je moju djecu, muža, prijatelje...slušala sam ali nisam čula. A onda mi je poslao toga nametnika koji mi je bez riječi, kroz strah, nemoć i bezizgledni otpor pokazao što mi je dužnost. Pitate se koja to luda komunicira s lisnim ušima. Eto - ja. Mogu samo zamoliti Boga da mi oprosti i priznati da je jedan insekt u presudnom trenutku bio bolji i zahvalniji Božji stvor od mene. |
