ossimpleljubica
26.10.2008., nedjelja
ZAKON
|
Ja sam jedinica. Dugo i željno očekivano dijete koje se dogodilo kao Božji dar nakon dosta godina braka mojih roditelja. Uvijek smo dobro stajali, pa sam osim neizmjerne ljubavi imala i zvijezdu s neba ako sam poželjela. Dijeliti nisam morala ništa ni s kim. U sigurnosti svoje obitelji imala sam sretno djetinjstvo. Onda je umrla mama. Ostali smo moj otac i ja. On je ostao do smrti vezan uz uspomenu na svoju najveću ljubav a svu toplinu koju je imao u sebi prenosio je na mene. Tako je lijepo i ispunjeno tekla i moja mladost. Naučila sam, dakle , da je obitelj mjesto primanja i davanja. Ono mjesto gdje se sve može proživjeti bez opasnosti od izdaje. Mjesto gdje se voli bez zadrške, gdje imaš one na koje uvijek možeš računati. Gdje se raduje i plače, gdje se kaže "Ne znam kako ću dalje" i "Zajedno ćemo", "Možeš li zamisliti kako sam sretna" i "Tako se radujem zbog tebe". Mislila sam da ću sve to jednoga dana znati prenijeti i drugima. Jednoga dana kad postanem nečija mama. Ali zadatak mi je puno teži nego što se čini. Puno je teže dati od sebe nego primiti. Ne zbog sebičnosti, nego što nemaš kome dati- nitko neće primiti. Jer je došlo vrijeme kad je primanje "out". Došlo je vrijeme kada ljudi stvaraju privid sreće glumeći slobodu i samosvijest, a bez stvarnog temelja. Površno gledajući sve je u redu. Ali kad malko zagrebeš ispod površine uglavnom vidiš strah od usamljenosti, napuštenosti, izigranosti. Ljudi žive na oprezu jedni od drugih. Sve se rješava obračunima tipa "ne ostati dužan". Kao da svatko u sebi nosi vagu, posebno baždarenu, koja će precizno procijeniti koliko si dobio izdaja i udaraca da bi ih mogao vratiti. I to ne bilo kada, nego kad je "dužnik" na koljenima. "Zapamtit će on mene. Vratit ću mu kad - tad..." U takvom okruženju rastu naša djeca. Zar je onda čudno kad oni misle :"Ma bit ću ja pametniji od tebe kojeg je taj papak izlevatio. Što se tu ima čekati? Ne dat' mu da zaboravi...treba odmah..." I tako su oni -"pametniji"! Krv teče ulicama, dječja krv, jer u svijetu odraslih, koji čeka da uskoro kroče u njega, teče krv onih prije njih koji su donijeli neki novi zakon, po kojem nitko tko je pametan ne smije ostati dužan za zlo koje mu je napravljeno. Jer ga nitko neće ozbiljno shvatiti, odmah je u podređenom položaju. Mislit će :"Ma s njim ćeš lako..." I tako, ja danas ne znam odgojiti svoju djecu. Mene nije nitko naučio da treba svoju vrijednost mjeriti brojem uzvraćenih udaraca. Mene su moji roditelji samo voljeli, pa sam mislila da je dobro da i ja volim svoju djecu. Mislila sam da život vrijedi onoliko koliko ljubavi u njemu ima. Koliko možeš biti odan prijatelju, obitelji. Koliko možeš razumjeti nesretnoga. Koliko možeš d a t i. Ali ne udaraca, nego ljubavi. Sada sam s tim smiješna. Čujem svaki dan kako sve počinje u obitelji. Roditelji su zakazali jer se nisu dovoljno bavili djecom. Pitam se, govore li ti "stručnjaci" zato što stvarno tako misle ili su i sami bespomoćni, pristigli iz sasvim drugog sustava vrijednosti, kao i ja. Polaze od sebe i ne shvaćaju što se događa. Događa se izokrenut svijet u kojem je ljubav sramota, a oprost i pomirenje slabost. A ja i dalje ne želim živjeti po principima ravnoteže zla. Ne podnosim hladnoću! |
