ossimpleljubica
20.10.2008., ponedjeljak
DALEKI ZAVIČAJ
|
To je neobično i neponovljivo mjesto. Živi samo u meni. U zvukovima rijeke i krošanja, mirisima drvoreda i ulica, boji neba i toplini pečenih kestena u jesen. Šume krila razdraganih grlica iz malih vrtova iza kuća: Sinoć je netko pokušao zaklati nebo na zapadu. Umjesto krika uzletjele su grlice među oblake. A oblaci krvavi umočeni u rastaljeno zlato sunčevog lica. Ja šaljem misli na obale zelene rijeke zaručene s gradom. Tamo leže vrbe. I bio je most poput obrva nad zelenim očima. I jednako je s večeri umiralo sunce, a krv njegova kapala je u krošnje i razlijevala se vodom. Hoćeš li me ikada više, o Bože, dovesti izvoru moje čežnje? |
