12.05.2010., srijeda
Isus i dvanaestorica naših dana - priča
 Isusova prva četiri učenika U ove dane sjedne mladić Isus u očev kombi koji je stajao pred tesarskom radnjom u Gradićima i krene tražiti one kojima će prvima povjeriti nauk o spasenju ljudskom. To, da je naš Isus iz Gorice po Duhu Svetom začet, povijesna je i biblijska istina, ali to nitko u ovom gradu ne vjeruje niti tko osuđuje njegove roditelje što im se to dogodilo dok još nisu bili vjenčani, već samo zaručeni. Jer, danas su drugačiji slučajevi samo izuzetak. Tako naš Joža, Isusov poočim, nije ni imao potrebu otpuštati ženu svoju Mariju. Isus je, kao što znamo, cijelo vrijeme djetinjstva i mladosti bio poslušan roditeljima i svakog je dana rastao u mudrosti i duhovnosti. Sad, kada je navršio tridesetu i po ljudskim mjerilima dosegao vrhunac muževnosti i zrelosti, odluči on do kraja ispuniti svoju zemaljsku misiju za koju ga nebeski otac bijaše predodredio. Nakon što je prešao željezničku prugu i još nekoliko semafora, nađe se on na Zagrebačkoj cesti te krene njome prema Plesu. Na prilazu zračnoj luci opazi veliku kolonu traktora koji su priječili ili otežavali put onima koji su se tuda kretali. Pored traktora su šetali nezadovoljni poljoprivrednici iz ovoga kraja jer ne bijahu dobili obećane državne poticaje. Među njima najglasniji bijahu braća Štefek i Martin koji su iz traktorske prikolice megafonom pozivali ostale nazočne da nikako ne odustanu od svojih zahtjeva koje su jutros njihove vođe uputili vladi i resornom ministarstvu. Prišavši im bliže, Isus iziđe iz kombija te ih upita: - Kaj je, dečki, kaj ste se svi jutros vstali na levu…? - pokuša se našaliti s njima. - Čuj ti, bradek - obrati se Štefek bradatom neznancu - ak te baš zanima, tu smo se svi okupili zbog poticaja…Ak nam ne budeju dali poticaje, bumo mi onda napravili grdi kvar svima…jer gdo bu ranil ovaj narod ak ne mi?! - dovrši ljutito. - Tak je, braco- složi se Martin- moraju nam dati poticaje, ovak dalje ne bu išlo..! Isus se samo nasmiješi, zatakne palce u džepove traperica i rekne im mirno: - Pođite za mnom, ja ću vam dati poticaja koliko vam treba! U moga oca su bogate žitnice i poticaja ima da ni zamisliti ne možete. Njih dvojica se u čudu pogledaše, a nakon toga sjednu svaki na svoj traktor i krenu slijediti Isusov kombi. Ostali prosvjednici bez riječi su ih promatrali. Malo dalje, negdje nadomak pleškom naselju, opazi Isus veliki voćnjak, a u njemu bijahu druga dvojica braće, Franjo i Slavek koji s kantama na leđima prskahu nasade nekim zaštitnim sredstvom. Uz njih bijaše i njihov otac koji im je nešto govorio držeći bocu u ruci. Zastavši, Isus iziđe iz kombija i vikne na pozdrav: - Bog daj! Oni mu uzvratiše pozdrav, ali kako ovaj ne otiđe dalje, prekinuše prskanje te mu priđoše sva trojica. Njihov otac mu odmah pruži malu čašicu i natoči do vrha neke tekućine. - Zemi, sused, ovo je najbolši lek za zdrav i dug vek! To je naša šlivovica, mi smo je spravili. -Dobra je- reče Isus iskapivši je da ne uvrijedi domaćina. Domaćin na to pozva i onu dvojicu Isusovih učenika koji su parkirali traktore. - Neg da vam velim zakaj sem tu. - reče ubrzo Isus- Ne bum duljil, došel sam po vaše sineke. Moj me japa po njih poslal da bu delali pri njegvom voćnjaku kaj ga ni moći izmeriti. Plaćeni budeju dobro, a nagrada bu im bila ne samo dober vek kak velite, već bu celu večnost osvojili! Stari domaćin samo slegne ramenima na ovu neobičnu ponudu, ali sinovi odmah pristupiše Isusu i gotovo uglas rekoše: - Celo življenje smo te iskali, Gospon mo!. Kam buš ti hodil i mi bumo s tobom. - Ti si Franjo, kaj ne? - obrati se starijem sinu. - Tako je, Gospon! - odgovori on iznenađeno. - I Bregec se prezivlješ. Ali ti nis ni bregec ni breg, ti si Franjo Planina i na toj planini bum sagradil crkvu svoju! - reče mu Isus držeći ga za rame. - Pojdite z menom, deca! Oni se brzo oprostiše s ocem i krenuše za učiteljem. Otac im ostade sam i rastužen u voćnjaku s bocom šljivovice i praznim čašama u rukama. Idućih dana poučavaše Isus četvoricu svojih učenika o stvarima koje su već prije slušali na svetim misama. Ali, bilo je ovo nešto sasvim posebno. Govorio im je ne kao sluga, nego kao onaj koji ima vlast. Srce im je zbog toga još više gorjelo u grudima. Nedugo potom zaputi se Isus u važnu gradsku ustanovu da ishodi potvrdu o javnom djelovanju na području cijelog grada. Potvrdu je jedva dobio jer nije bio osnovao niti stranku niti bilo kakvu udrugu da bi tražio štogod takvo. Tražio je to upravo zato da se ne bi ničim ogriješio o zakon kada ljudima bude javno svjedočio o Istini. Dok je izlazio iz ureda zadovoljan ishodom, na vratima mu se prepriječi snažan čovjek u crnom odijelu imenom Vladek, a prezimenom Zmazek. To bješe nekad utjecajan političar u ovome gradu za kojeg su se vezale razne afere, ali mu još ništa nije bilo dokazano. Pričalo se da je za novac bio spreman učiniti sve, pa i prodati vlastitu dušu. Pričalo se da je znao pogodovati poduzetnicima, kupovati gradske vijećnike i namještati same izbore. I uopće nije bilo moralnog i političkog prijestupa od kojeg je zazirao. A znalo se sasvim pouzdano da nije zazirao niti od prekomjernog gomilanja vlastitih nekretnina diljem lijepe naše. Njegova djeca su doduše čula za onu famoznu riječ recesija, ali nikako ne mogaše odgonetnuti što li zapravo znači. Eto, taj i takav čovjek zapriječio se Isusu na vratima dok je on u rukama presavijao traženu potvrdu. - Ti li si onaj koji za kojeg se govori da buni građane, da osniva novu stranku i da želi srušiti sadašnju vlast?- upita ga, ne mičući se s vrata. - A što ti misliš tko sam ja? - upita ga Isus gledajući ga ravno u oči. On se na to protupitanje smete, zašuti, a oči mu se zacakle, jer se u susretu s onim koji je sama Istina, bio prisjetio svega lošeg što je za života napravio. U srcu je bio nesretan i zarobljen te je već duže vrijeme tražio način kako da iziđe iz vlastitog pakla duše. - Ti si, Gospodine, moj put, moja istina i moj život!- odgovori Vladek otvorena srca kleknuvši pred Isusa da mu ruku poljubi. - Ma, pusti to, Vladek..- reče mu Isus - ustani, priznaj svoje grijehe pred svijetom i pred općinskim sudom, a zatim, kad odslužiš kaznu i vratiš što si nepošteno zaradio, dođi za mnom i slijedi me! Bijaše to peti Isusov učenik iz ovoga grada koji će se tek naknadno pridružiti ostalima. Na izlazu ugleda Isus na stepenicama mladog čovjeka s torbicom preko ramena kako puši i nervozno grize donju usnu. Po velikim podočnjacima dalo se zaključiti da taj čovjek nije noćas puno spavao. - Što si sagriješio, sinko? - upita ga Isus bez okolišanja, tek da ga iskuša jer dobro je znao što mu je na duši. - Nisam sagriješio, zapravo jesam, ali ne sada. - promuca mladić. - Možda ti mogu pomoći, reci mi o čemu se radi?- potaknu ga Isus. - Samo mi Bog može pomoći - rezignirano zaključi mladić. - No, reci, možda sam ja taj.- bio je Isus uporan. Mladić se kiselo nasmiješi na ovu upadicu pa reče: - Dobro, ako te baš zanima, ionako više ništa ne gubim. Teče mi otkazni rok, a nadao sam se velikoj karijeri. Novinar sam. Sigurno si čuo za Juru Drukerskog iz dnevnog lista Daleko od istine?! Ja sam taj nesretnik. Po prvi put u životu napisao sam istinit članak o razvratnom životu jednog političkog moćnika za kojeg sam mislio da je neprijatelj našeg urednika, ali je naš urednik poludio vidjevši da je to objavljeno. Rekao je da sam neuki kreten koji ništa ne razumije…i izbacio me na ulicu! Dok sam pisao po njegovim naputcima, sve je bilo u redu, a sad, kad sam ga htio iznenaditi vlastitim novinarskim uratkom, dobio sam otkaz! Isus se malo zamisli nad ovim priznanjem pa upita momka: - Ako doista želiš umakati pero u tintu istine, dođi i slijedi me, tvoje će pero ubuduće pisati samo ono što je dobro, potrebno i istinito! - Želim, gospodine, itekako želim. Cijelu noć sam razmišljao samo o tome. Dosta mi je laži i prijevara…i mog glavnog urednika koji svjesno manipulira čitateljstvom po ne znam ni ja čijem nalogu. A jadni čitatelji za te laži još i plaćaju….Eh, da samo znate koliko smo daleko od istine… - Meni to pričaš..? - priupita ga Isus s prizvukom blage ironije u glasu. - Tebi, dabome, ne valjda ovom zidu.…Ti si moj novi urednik, zar ne? - zbunjeno će Isusu njegov šesti učenik. Nekoliko tjedana kasnije, skrivajući se od novinskih potrčkala sa stalno upaljenom bljeskalicom i mikrofonom, zamaknu on kroz neki prolaz u centru grada, negdje iza jedne od onih banaka koje su nekad bile u državnom vlasništvu te se nađe pred onižom zgradom gdje je bilo puno ljudi. Nad ulazom je stajala tabla s natpisom Zavod za zapošljavanje. Ljudi, njih tridesetak koji su stajali u zmijolikom redu, bili su svih životnih dobi. Od onih koji nikada nisu bili zaposleni do onih koji su pred kraj radnog vijeka dobili radnu knjižicu "na čuvanje". Isusu se stegnulo srce od tog prizora. Znao je da i mnoga djeca sada pate jer su im roditelji, ne svojom krivnjom, ostali bez sredstava za život. A žao mu i onih mladića i djevojaka koji su puni ideala marljivo učili da bi završili i visoke škole, ali uzalud. Dvojica takovih upravo su izlazili iz zgrade koja im, osim još jednog žiga na bijelu papiru, nije mogla više ponuditi. Ivek i Tomek ovako su razgovarali: - Čuj, Tomek, meni je čist dost ovog glupiranja na burzi. Sram me je pred starcima kaj me oni hrane i oblače. Nemrem više ovak. Bum išel u Švabiju kod Crnog. Pomoćni radnik u kuhinji tam više dobi neg naš učitelj. Ne bum više čekal manu z neba. - Ma, daj, Ivek, kaj ti je, zakaj smo utukli ova leta na faksu? Zakaj nam diplome? Daj, dođi k sebi, Ivek…sutra je novi dan…Možda i padne nekaj s neba, kaj znaš…. Isus, koji je naslonjen na obližnji zid zgrade sve to slušao, stane pred njih dok su odlazili i reče im: - Nigde vi ne bute išli van, dečki, ja vam velim! Vi ovoj zemlji itekak trebate. Brez vas ona ne bu išla naprej. Ona vas je podigla, ona vam bu i leba dala. Ja vam to jamčim! - Kaj? Ti imaš neki posel za nas dvojicu? - upita Tomek neobičnog neznanca u plavoj košulji i trapericama. - Možda.- odgovori on zagonetno. - Jel nas buš prijavil il bumo delali na crnjaka?- nepovjerljivo će Tomek. - Već ste prijavljeni- odgovori im. - I ne trebam vaše radne knjižice, trebam samo vaše srce, pamet, dušu…. - Hej, jesi ti neki sotonist? Čul sam da se i takvi šeću gradom- opet će Tomek. - Nipošto…- odgovori Isus. -Znam tko si! Kak smo bedasti! - poviče Ivek koji je dosad šutio. - Tomek, znaš one riječi: "Ljubi Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom….." - i svom pameću svojom!- dovrši Tomek razrogačivši oči od iznenađenja. - Da, ja sam taj, prepoznali ste me- prizna Gospodin smješeći se. -Želiš li da pođemo za tobom i da te slijedimo? Da budemo tvoji učenici? Da jedemo svaki dan korijenje i divlje bobice? Želiš li da život svoj za tebe položimo? Odgovor je: želimo! - "prisegnu" odmah Ivek, a i sumnjičavi Tomek se rado pridruži. S ovom dvojicom nezaposlenih mladića, broj Isusovih učenika u ovom času dosegao je brojku osam. Do dvanaest nedostaju mu točno četiri. Gdje ih pronaći? Devetog nije morao dugo tražiti jer mu je sam došao doma, u crkvu Navještenja. Klečao je u zadnjoj klupi pred večernju krunicu i nešto potiho mrmljao. Molitvu ili nešto drugo- ne znamo, no činjenica jest da je deveti učenik glavom bio trgovac Janko kojeg je prije tri mjeseca ostavila žena i odvela dvoje malodobne djece sa sobom u rodno podravsko selo. Otada se Janko zamislio nad svojim životom koji ga je dotud doveo i redovito pohađao večernju krunicu kao i misu iza nje. Svakog tjedna se ispovijedao. Ne jednom ili dvaput na godinu kako propisuje koncil, nego baš svakoga tjedna! Zlobnici bi rekli da mu tako i treba zbog mnoštva grijeha kojim je danomice vrijeđao Gospodina. Ta znali su mnogi da je bio gramziv i pohlepan čovjek. Pored svega bio je grub i neugodan prema zaposlenima. Vršio je mobing, kako se to već veli i nije im davao puno odmora. Trudnice nije štitio, novac za poreze drugdje je usmjeravao. Obitelj nije viđao, novac mu se više sviđao, reklo bi se rimom. No, kako god da bilo, Jankec je sada na pravom putu, a tako i dolikuje jednom od Isusovih učenika. Deseti učenik je bio učitelj. Kako sad to, reći ćete. Jura Dobri, kako su ga svi kolege zvali, bio je sredovječni učitelj u jednoj osnovnoj školi. Isus ga je pozvao sa sobom čim ga je vidio.Čovjek je to blag i ponizan, jednostavan i odmjeren. Kao takvog voljeli su ga i učenici i kolege i u sindikatu učitelja. On svoje obećane "poticaje" od države nije tako glasno tražio poput poljoprivrednika, ali Bog znade da mu pripadaju, a isto tako i svim njegovim kolegicama i kolegama diljem domovine. Ljudi koji nam odgajaju i uče djecu danas su teško potplaćeni i podcijenjeni. O tome bi vam naš Jura Dobri mogao više reći, ali kako je samozatajan, mene je to dopalo, ovako u najkraćim crtama. Jedanaesti učenik bijaše Mato, djelatnik na jednoj od benzinskih postaja, čovjek čist i neporočan koji u cijelom svom radnom vijeku nije niti pomislio da bi se u benzinske derivate mogla dodati koja kapljica vode. Ma, baš! Kakva bi to onda loša voda bila?! Dvanaesti i posljednji Isusov učenik bijaše sportaš, nogometaš Jozo Krstanović koji je za dobre novce jesenas pristigao iz Šujice pa sad zabija golove za lokalnog Trudbenika. Otkako je zaigrao za novi klub, prestao se svađati sa sucem i protivničkim igračima, nije više glumio penale i nije se bezveze previjao po livadi da ukrade minutu ili dvije. Kažu da se promijenio otkako je u poštanski sandučić počeo dobivati naš župni list Navještenje. Nemojte se smijati, ja vjerujem u to. Prije njegove preobrazbe, predsjednik kluba ga je primio kod sebe u ured i u šali pitao: - Dobro, Jozo, kaži ti meni, jesi li ikad u karijeri sudjelovao u namještanju utakmica? Ovaj mu je, svjedoci vele, mangupski odgovorio: - Ma, jok, ti si! Kad ga je Isus pozvao, nije se dvoumio. Skinuo je kopačke i objesio ih o najbliži klin.Utakmice koje su za njega slijedile igrale su se više srcem, manje nogama. A Jozo je bio srčan i u svojoj biti pošten mladić. Tako je postao dvanaesti Isusov igrač…hoću reći učenik. Onaj vjernik, koji je odmalena od svojih roditelja baštinio vjeru i pobožnost, mogao bi se malo i sablazniti nad izborom kojeg je Gospodin napravio u ovom prelijepom gradu. Ipak, valja imati na umu da Isus nije došao samo k zdravima već i dati nadu "bolesnima". Pored toga, Gospodin svakako, bolje od nas smrtnika proniče u dušu i srce. Mnogi takozvani vjernici u njegovim očima nisu takvi kakvim se prikazuju, a ni takozvani nevjernici i agnostici nipošto nisu Bogu mrski niti su mu ikad sasvim okrenuli leđa. A tko je od dvanaestorice u ovom "evanđelju" Isusu okrenuo leđa, sigurno se pitate. Koji ga je od njih izdao? Treće godine Isusova javnog djelovanja po raznim skupovima i katehezama diljem grada, među narodom, liječeći bolesne i od života umorne, najprije ga oblio hladan krvavi znoj zbog nepravdi u državi i u svijetu. Potom je slijedilo medijsko bičevanje bezbrojnim lažima i podmetanjima. "Samozvani spasitelj prevario stotine" , " Lažni prorok okuplja kriminalce i narkomane", "Prostitutke Isusove sljedbenice"… itd. Ni to nije bio kraj medijskog izrugivanja pa su ga pred svijetom okrunili krunom "kralja prevarenih i obespravljenih". Slijedile su nove optužbe: "Lažni izbavitelj radnika i seljaka želi srušiti vlast u gradu i državi", "Isus hoće socijalizam", "Isus diže revoluciju". Težak je to bio križ na Isusovim leđima, ali on križa nije ispustio, čak štoviše, dao je i da ga pribiju na njega čavlima neistina. Posljednji čavao koji mu je probo tijelo i dušu bila je optužba: "On je pedofil". Tome su mnogi povjerovali jer je dnevnik Daleko od istine pronašao i dva lažna svjedoka koji su isto tvrdili. A većinu ovih optužbi zloglasnom dnevniku servirao je nitko drugi već Isusov učenik Jura Drukerski, novinar. Kad je Isus već bio raspet na križu laži, Juru je bivši urednik primio natrag na posao, a čak ga je i nagradio. Govorilo se o nekih 30 tisuća srebrnjaka, oprostite, eura nagrade. Bila je to cijena izdaje. Jura Drukerski se nadao da će u Isusovom okrilju postati još veći novinar koji će zasjeniti i omraženog mu urednika, ali kako pisanje istine nije bilo odveć profitabilno, njihov časopis se bio brzo ugasio. Žeđ za slavom i novcem bila je kod njega jača od žeđi za istinom.Tako se Jura vratio u novine iz kojih je istina bila zauvijek izgnana. Kad su Isusovi učenici treći dan nakon potpunog medijskog linča njihovog učitelja konačno pronašli brojne svjedoke njegove nedužnosti u liku pravih i čestitih građana s lijeve i sa desne strane raspetoga, javnost je shvatila da je još jednom teško prevarena. Jura Drukerski je sam dao otkaz uredniku i netragom nestao. Nitko ga više nikada nije vidio, a priča se da je odselio u jednu susjednu zemlju gdje laži i podmetanja još bolje uspijevaju nego što je slučaj kod nas. I taj visokotiražni list je pod teretom laži i neplaćenog poreza potpuno propao, te su neki bili i osuđeni. Isus je uzišao k Ocu nakon što se kroz četrdeset dana ukazivao ženama i djeci koji su izgubili svoje najbliže u minulom ratu, obespravljenim hrvatskim braniteljima, bolesnima, siromašnima, osamljenima te još mnogim drugima koji su ga zaista tražili. Njegovi apostoli još žive tu, među nama, i danomice životom svjedoče da od Istine nema veće snage. Priča je objavljena u velikogoričkom župnom časopisu Navještenje, za mjesec svibanj |
02.05.2010., nedjelja
cestom od maljkova do potravlja
|
video uradak je napravljen uoči uskrsa ove godine, na relaciji maljkovo-potravlje, zapravo do sredine donjeg dila potravlja. |
