Koliko samo ima stihova u kojima
pjesnici preklinju boga, kunu sudbinu,
tražeći krivce za pad u ponor nesreće;
ili, proklinju tvorca, optužujući sile koje
ih zaustaviše na putu prema spokoju.
Ja krivim zemlju slavonsku što me nije
više privukla na svoje majčinske grudi,
zaštitila od nepogoda, što je dopustila
da uludo trošim vrijeme na umjetna svjetla
dok sunce obasjava šume, polja i vrelim
dlanovima zagrijava njeno mirisno tijelo.
Krivim zemlju plemenitu što nije žarkim
bojama pokrivala moja otkrivena leđa,
što nisam jeo hranu od zanosa i minulog.
Ali, nije kasno za ljubav, zemljo slavonska.
čita prkosnog blogera s uvjerenjima
na suprotnoj strani od stavova
ulizivačkih, plaćeničkih eu medija.
a piše preuzetno... Bahmut je ruski –
Zašto je bitka toliko trajala i što dalje?
uvažava njegovu odlučnost za oprečnost.
potom pomisli na svog prijatelja
koji nikada nije izrekao svoje mišljenje
o ni jednoj jedinoj njegovoj pjesmi,
koji mu nijednom nije dao ni ideju
što i kako da napiše za portal.
ne uvažava njegovu dosljednost
ne uzimanja u obzir obzirnost.
do čega ti je više stalo?
da primijete kada si odsutan?
da te uoče kada si prisutan?
što ti pričinjava veću bol?
da te ne vide kad si tu?
da ne zapaze kada te nema?
prije no što odgovoriš trebao bi
znati što i nicolas chamfort:
imam tri vrste prijatelja:
one koji me vole, one koji
ne obraćaju pažnju na mene
i one koji me mrze.
predugo već bard neznani ne javlja se
iz usporednog svemira poezije i mreža.
Je li sve gotovo ili gradi nove kulise,
saznati se ne može i to je istina najteža.
uvažavan kao spremnica široka i duboka
za nakupljenje lirskog tumačenja života;
zna se samo da je velik, a sve drugo odoka,
sven adam ewin poznato-nepoznata divota.
nesigurno bicikliraš pored drskih automobila
do tržnice zaposjednute voćem & povrćem.
o hrani se brineš, ne služiš se točkovima mašte,
ti si prigušeni eho nekadašnjeg bučnog sebe.
u mislima ti se pojave presudni počeci naše ere
kada si tražio sebe u slobodi i slobodu u sebi.
na svakoj koti mladosti koju si na juriš osvojio,
zabio si zastavu na kojoj je pisalo – zauvijek.
sada tvoje kosti bolno odgovaraju na vlagu u zraku,
sada tvoje sužene žile ne daju krvi da kola slobodno.
bojiš četkama straha crnom bojom platno postojanja.
vrijeme te je izgradilo, vrijeme tvoj nemir razgrađuje.
nema vječnih plamenova,
samo na grobovima neznanih junaka.
ostali, bez iznimke, prije ili kasnije,
voljom zakona ograničenosti,
izgube svjetlost i vrelinu,
prestanu gorjeti, nestanu, iščeznu.
rasplamsati ih znaju vjetrovi, ili
svojom snagom, bez pitanja, ugasiti.
to bude plamena nenadani kraj –
dim nekadašnjeg i miris neprisutnosti.
tko daje naloge vjetru?
što upravlja dahom neumitnosti,
koji jača ili oduzima vatri dah?
dok s kavom guta šaku farmaceutske kemije,
ne očekuje izlječenje, već nepogoršavanje zdravlja.
pita se
stvaraju li mračne, zlosutne misli bolesti,
ili bolesti prouzrokuju sumornost, beznadnost?
pomisli
na jedno od 20 pravila indijanaca kako je nužno
vježbati životnu radost i vjerovati u najbolje.
ponada se
da nije kasno za teretane gdje se uklanja
suvišna tjeskoba, tuga, panika, oblomovština.
obeća si
potražiti ispovjedaonice pod vedrim nebom
u kojima se gladuje, štedro diše, ubrzano hoda.
plodovi usamljenosti lijepe se
za koru starosti i prokliju
u nove osame;
osamljenost je imela,
nametnik koji za sebe
crpi sokove opstanka.
starost trpi bujanje samoće,
njenu ljekovitu dosljednost,
njenu moć otklanjanja bolesti
baconovske prijetvornosti
mutnih, žustrih odnosa s ljudima:
da jesi ono što nisi
i da nisi ono što jesi.
Brojne domaće filistarske pičke
Išekuju Večernjakovu ružu, Večere za pet
I ostale ljige ozarenih lica. Drhture budale
pred ekranima, obožavaju javne uzore,
Zabavljačice koje orošavaju vagine i
Zatežu kožu lica, i filuju guzicu i usne.
Botox, botox.
A gastronomi amateri...
Kuha se, kuha se moja gospođice.
Ne paničari stoko, ako ne stigneš
Mukati s njima istog tog trena,
Bit će stavljeni fragmenti na Youtubeu!
Zaboravljaju pretplatnici,
Dok čekaju bezvrijedne đinđere.
Kao što meteoropati čekaju anticiklonu,
Na poniženje i bol
Koje im zadaju moćni lažovi, vlasnici
Dalekovidnice, gadovi sebični i
Odvratno spremni na presuđivanja.
Da je zemlja razvijena, s brzim vlakovima,
Zločin pranja mozga dvoličnom kiselinom
Nagovaranja, došli bi rasplesti DCI George Gently
I John Bacchus u epizodi Sami su si krivi.
- A prije smo...
- Prije je bilo prije.
Prije si bio svoj, ili nisi,
Prije si htio, ili nisi,
Prije si znao, ili nisi,
Prije si morao, ili nisi,
Prije si vjerovao, ili nisi,
Ovo sada bit će prije,
Prije je bilo sada.
Prije je zauvijek.
Kako se oblikuje vječno prije?
I muzikom Dorsa,
Zvučnom čarolijom koju našem sada
Razjašnjava Greil Marcus
U knjizi The Doors:
A Lifetime of Listening to Five Mean Years
Prije je duh vremena,
Prije je vrijeme uobličenja.
I
Zahtjevni složenac od tvojih osobina,
Narezanih na komadiće nožem strepnje,
Kuhanih na pari samosažaljenja,
uz zgušnjavanje sa škrobom uzrujanosti.
II
Ti slikaš akvarel „Livada s tratinčicama“
Bez tratinčica, ti cupkaš u mjestu dok su ostali
Pogođeni plesnom kugom, ti za sobom vučeš
Uzicu, ali bez psa, ti si jedini pjevač u zboru.
III
Energija isparava iz tebe kao vlaga iz vrta.
Depresija je suša. Po zidovima tvoje građevine
Nakuplja se vlaga kao u kupatilu bez prozora,
Depresija je plijesan. Ona je osjećaj nezaštićenosti.
Okreći se, sine.
Pogledaj
jesam li usporio,
jesam li se izgubio,
koliko si odmaknuo,
mogu li te sustići.
Okreći se, sine.
Uoči
tko me zadržava,
što me spriječava u kretanju,
je li moja iznemoglost
privremena ili zasvagda.
Okreći se, sine.
Provjeri
posrćem li na putu izbavljenja,
hoću li se uspraviti,
nastaviti hod ili puzati.
Osvrni se, učini nadu mogućom.
Kruh je postojana pjena,
Pjene ima u slini dojenčeta
Predoziranog i bijesnog,
Iz pjene mora rađa se Venera,
Spužva je pjena,
Sapunica je tekuća pjena,
Šampanjac se pjeni,
mokraća se pjeni,
Pjenom se gasi požar.
Njegova zapjenjenost nije korisna,
Zapjenjenost njegova nije obzirna,
Ona razbukta iskru sporova,
Vatreni je sjaj što boli.
u očekivanju nadiranja krotkosti proljeća
i eteričnih obećanja kroz glasnogovornike
njegove prijaznosti, naslućujući kako će
hladnoća uskoro pokleknuti pred zakonima
zemljine mehanike, ipak nemamo smjelosti
prkositi i slaviti. nestrpljivo podnosimo
nepokornost zime, njenu surovu uvjerenost
da će nastaviti prijetiti ledenom tromošću.
u bunkerima svojih domova, kao neosušeni
akvareli, gradimo google, google gradi nas.
tražimo značenja i značaj pojmova koji nam
ne odmrzavaju našu melankoličnu tjeskobu:
pampur
dacnomanija
baumtest
uvula
apsentizam...
zima traje, nagurana i skrivena u našim drhtajima.
Najviše si skrenuo u životu,
Ako hodiš samo zacrtano ravno,
Ako ne napustiš smjer, ako ne zabrazdiš, ako ne zastraniš.
Osvojit ćeš važne regije slobode,
Ako naučiš kako se ne podređuje,
Kako i zašto se ne pokorava, kao što su se
Njemačka i Japan vazalski podčinili Americi.
S tim mislima izlaziš iz stana
U grad, na niži stupanj dosade, predvidljivosti.
Na ulicama usamljena gomila čeka toplije dane,
Mudruje o euru, prati broj mrtvih u Turskoj (i Siriji).
Gomila je usamljena, jer nema nikog i ništa
Osim svojih uskih vidika i mržnje prema različitima.
Najdruštveniji si ako nisi u društvu usamljene gomile.
Između Save i Dilja postoji grad
S nagomilanim zalihama usamljenosti,
dok skrolaš od internetske postaje
do postaje, u potrazi za značenjima
i tumačenjima, facebook je vestibul
u borgesovskoj zgradi s beskrajnim
sadržajem načina društvenog života,
aula zdanja smještenog u mreži ulica,
gradova, kontinenata, sunčevog sistema.
facebok je križaljka veličine monitora,
fb je isljednička ploča s osumnjičenima,
book i portfolio za manekenski angažman.
on je planet smetlište koji kruži oko profita.
iz smeća od slika profila, hrane, pasa,
mačaka, krajolika, hrane, djece, reklama,
svjetlucaju raznobojna stakalca iskrenosti,
slabosti, hrabrosti, spontanosti, priznanja.
poziva. odbljeskuje se brezičevićeva
majestetična ava gardner, utjelovljenje
vječne ljepote, i prijateljičin otpor uznemirenosti
o čemu piše: mrzim veljaču zbog parenja mačaka.
moje dvorište kupleraj je na otvorenom.
ulaz stubišta oprala sam domestosom
i vrućom vodom koliko je smrdilo.
u deset sati izašla sam iz kuće u grad
bez vjetrovitog raspuhivanja zagađenosti.
facebook te, eto, ponese i razglasiš da je
od vatre, leda i drhtanja. samo stakalca.
težinu noći upoznao sam kao nasilnost budnosti,
a dužinu kao dosadno odmotavanje turbana spokoja.
otjecanje strpljivosti, dok očajno čekam okrepljenje
u ništavilu sna, poput krhkog sata je od pijeska što
neumoljivo curi u koji god ga položaj stavio.
vezem smušenu čipku misli, prolazim kroz zidove,
dospjevam u živi pijesak beznađa, gustinu tame
ublažavam svjetlom iz hladnjaka, pomičem zavjese.
ne vidim lice noći, samo njegove zvjezdane pore.
zora ne donosi olakšanje, tek zebnju od ponavljanja.
Ohlađeni i ukočeni krug kretanja
i način života,
sa začepljenim žilama
i praznim srcem i želucem,
neočekivano je dotaknula protuberanca
iz korone glazbenog sunca - Sleaford Mods.
Iz mračnih, vakuumskih niša hibernacije
ispuzala je ritmična žudnja,
a mlazevi zanosa briznuli su kao olakšanje.
Bilo je to kao vječna opčinjenost
hladno-vrućim firmamentom,
kao neusiljeni pogled na dvorište
Bloka 5 Naselja Andrije Hebranga.
Svijet je ulica otvorena izmjenama;
ispituješ ju pogledom kroz prozor
interneta, naslonjen na parapet zazora
od novosti i povoda za promjene.
I sam si promatran dok promatraš.
Pišeš pjesme, tumačiš ulicu, objašnjavaš
zvukove vozila, boje zgrada, mirise ljudi
i okus svog nespokojstva i usamljenosti.
Pjesme nastaju iz patnje, kaže Nick Cave.
Očajnički nastojiš održavati svoju slobodu
uvjerenjem kako možeš navući zavjesu,
ležati nepomično na postelji od kamena
i bezglasno gledati u crni strop ništavila.
To je izobličena oholost, a ne nezavisnost.
U nekom intervjuu Vjeran Zuppa ističe,
ali ne navodi, rečenicu kojom završava
Grof Monte Cristo. Htio je tako obraniti
iznešene postavke. Smjesta potražim roman
negdje na polici kako bih shvatio smisao.
Nada da ću naslov pronaći nije bila velika,
jer Ona uporno ne vraća knjige koje vadi
iz rafova. Slaže ih na gomilu kako bi bile
otvorenije njenom pogledu, bliže za
fotografiranje korica i citiranje na blogu.
Javi se knjižnicama, kažem joj, da izbace
police i knjige slažu na kamare po podu.
Nakon neuspjeha, negdje na Mreži nalazim
moguću zamjensku rečenicu Edmonda Dantesa:
Maska vas može sakriti od drugih,
ali ne i od vas samih.
Odakle samo izviru te potkrijepljujuće
pričice i dosjetke?! Vjerujem iz iskustva
pomiješanog s varkama u tragovima.
Evo, jučer sretnem znanca na Trgu pobjede.
Prisjećamo se Broda u nama i nas u Brodu.
Vjetar nam krade toplinu s obraza,
gura se pod jakne, a ja poznaniku kažem
da najviše volim kada je vrijeme takvo
da mi je dovoljna košulja kratkih rukava,
a ni jakna nije suvišna. Prije nego što će se
i sam izjasniti upitam ga kako to da dah
iz istih usta dlanove zagrijava, a juhu hladi.
On muca, traži odgovor, svojim dahom
proizvodi huk, postaje dio pričice o pričicama.
zvukovi jutra početak su mučne potrage
za svrhom, potvrda udaljavanja od snova,
oni su očekivana sredstva prilagodbe
na približavanje istine bez milosti:
glasna isporuka viber-poruke na smartphoneu,
ritmični udarci dugmeta ogrtača po rubu kreveta,
pljuštanje mokraće,
pljuskanje vode po licu,
muklo zujanje kuhala,
svršetak usijanja tostera,
uporni šum radijatora,
otvaranje laptopa.
jednaki, predvidivi, olakšavajući...
zvukovi uvoda u vraćanje istog.
kada moj prijatelj želi istaknuti
kako je određena ženska o kojoj priča
poželjni komad, naziva ju pičokos.
ukucao sam napokon izraz u sveznajući
google i dobio 0 rezultata: pretraga –
pičokos - nije pronašla niti jedan dokument.
njegovo nesvakidašnje očitovanje
vjerujem da je posljedica pristojnosti,
odgojenosti, finoće, stida, poštovanja,
ublažavanja žestine i bezobzirnosti.
u potivnom bi, kao i mnogi muški
koji igraju u predstavama ponižavanja,
sirovo i grubo, žene imenovao pičkama.
slike očitosti, uokvirene tek pogledima
promatrača, obješene na zidove mirovanja...
takvo postojanje bilo bi galerija s
prizorima nepokretnosti i ravnoteže,
da nije predodžbi, divlje igre fantazmi
naslućivanja pobuda, kaosa – reda
koji ne razumijemo, magle tajni i tumačenja,
i sila gibanja svih vrsta i uzroka.
iza namještenog izgleda ravnateljice
hrama knjige, MILF očuvanog lica,
uokvirenog svježe pofarbanom kosom,
s doličnim naočalama iz optike Wachtler;
u službenoj tromosti njenog dobrostivog
ugleda kojem se vjeruje kao da je znalac
literature, gibaju se uvrijeđenost, duševne
boli, grimase osvete, SLAPP tužba, cerek
interesa, sujeta, sudovi, izvlačenje novca.
iza krute očitosti titraju prijetnje kritičarima.
Ne mogu zaboraviti,
Ne mogu im oprostiti
Sve što su namjerno učinili,
I ono što nisu, a trebali su.
Više nismo protivnici!
Sjećanja govore da smo bili
Zbog njihovih nasilnih strahova
I umanjivanja moje slobode.
Uspomene su duboki ožiljci
Na kori mojeg stabla;
Oni su ih noževima osvete
urezali za sva vremena.
U ime čega bih odvraćao
Pogled na usječene prijetnje?
Ne mogu zaboraviti
Ne mogu im oprostiti.
Svoju izbrazdanu koru
Zatajim prevrtljivim bojama
Povinovanja i iščezavanja
Tragova koji peku iznutra.
ne prestajemo putovati, svi mi,
stalno dolazimo ili odlazimo,
neprestano mijenjamo prijevoz.
stopiramo, brodimo, vozimo se
stvarnim ili izmišljenim, šarenim
vlakovima, busevima, avionima,
s kartom ili bez kupljene karte.
paraglidere nose struje čežnje,
lebdimo u vakuumu nostalgije,
i sami postajemo prijevoznici.
kada prizemljimo, pješačimo,
ili nas prevoze kola koja vuku
konji crno-bijele nužnosti po cestama
od blatne, žitke i duboke tjeskobe.
tada zabrinuti pomislimo da nećemo
imati vremena ni snage za nove ukrcaje,
prema novim odredištima. a onda nam
čežnja svojim iscijeljiteljskim moćima
pokaže kako i s čime uzdići se u visine,
kako nastaviti putovanje, kako živjeti.
igra nad igrama ima pravilo zlatno:
uvjet za nastup - pazi visoki nagon!
sudjeluje dvoje igrača - jama i klatno;
u ritmu izdržljivosti, radi sila uzgon.
suci su igrači sami, a oprema tijela gola
u naporu; vlažnost, spremnost što strši
traju dok se daje i prima do slatkog bola,
a igra nad igrama se svrši kada ona svrši.
Zar te uspomene ne podsjećaju
Na ribe na suhom, na smrtnu borbu?
Draga, sjećanja su smrtovnice
Za minulo, za zaustavljeno.
Prepun sam riba koje se bore
Za dah, za povratak u rijeke.
Moj je život postao pano na kojem
Izlažu se objave ispunjene tugom,
O prestanku života od nekad.
Zar tebi nije prošlo burno vrijeme?
Zar su tebi, draga, sjećanja i uspomene
Živi dokazi da živo ne prestaje biti živo,
Ni poslije smrti, kao melodija u drugima?
Ti ne priznaješ zakon uvenuća?
Tebi je i jeka jaka kao izvorni glas.
ovaj divlji, neobuzdani dan,
preskočio je ogradu dogovora
o uzajamnom podnošenju,
i iskidao moj zaštitni rukav
ugrizima buke i nespokoja;
ovaj pomamni dan me je izgrizao
kao plastičnu kost.
a na početku me je preklinjao
da izvučem korist iz svakog,
ne samo iz dana onih koji nude
mir, i kojima su ispali zubi.
u paradoksu kretanja, ona je brzi ahil,
a ja spora kornjača. s nemirom očekujem
kako će me prestići u utrci koju nisam htio.
sve je brža i bliža. osvrćem se u svom umu
i opažam njeno osvajačko približavanje.
ona su glasovi drugih koje ne vidim,
ona su drugi čije glasove ne čujem.
upletena je u glazbeni spot mog života
kao scene koje nemaju izravnu uzajamnost
s riječima pjesme. ona je odmor od zamora
stalnim ponavljanjima u protoku vremena.
ona je čežnja protiv čežnje za natjecanjem.
osama bi trebala biti sama nepomičnost,
a ona su kretnje prema mojoj nepomičnosti.
< | svibanj, 2023 | |||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
29 | 30 | 31 |
Ja u svijetu, svijet u meni