Staza zasuta lišćem jasno je davala do znanja da je oktobar 1740. godine već strgao prekrivač s drveća.
Tog vedrog popodneva iste godine, mlad i elegantan mladić jahao je na svom živahnom konju, ka parizu.

Sama njegova pojava, šešir nakrivljen ka lijevoj obrvi, skupocjeno odijelo ukrašenom čipkastim detaljima i bezbrižan izraz lica odavaše plemića. Lagano je jahao prostranim prirodnim parkom i lovištem francuskih kraljeva, poznatijim pod nazivom Ermitaž. U njegovom smjelom pogledu moglo se zamijetiti zadovoljstvo zbog ljepote okruženja.

Međutim, nekoliko stotina metara ispred njega, tim istim putem je hodao jedan pješak. Izgledao je umorno i staro. Koračajući se oslanjao na glogov štap, no to nije bilo zato što mu je bio potreban, već što ga taj isti štap činiše veoma snažnim i plećatim.

Grupa seljaka se osvrtala sa njim, pitajući se zašto je on tu i kamo ide. Po njegovom držanju su mislili da dolazi iz daleka, i tko zna kamo ide.
No, on je znao gdje ide. Išao je dalje.

Napravivši još par koraka, zastade pored jednog od ribnjaka Ermitraža i poče ga posmatrati par sekundi, no odmah zatim mu pogled pade na djevojku okruženu grupom djevojčica. Na njenom licu je titrao iskreni osmijeh dok je djetinjasto plesala.