četvrtak, 14.05.2015.
Moja casa...
Prateci tijek misli ljudi koje poznajem, bloga i medija, nekako uvijek u fokusu pozornosti je odnos medu ljudima. Sto ljubavni, prijateljski, poslovni... iskustva su nam razocarenja, nade, ljubavi, ushicenja, tuge ....
Pisem ovaj post ne iz aspekta psihologije, jer malo znam knjizevno o tome, pisem kao zena kojoj je zivot donio vec vise polupunu negoli praznu casu iskustva o psihologiji ljudi i svakako (tako mi je lakse) pisem iz svojeg iskustva. Malo je stvari koje cinim po prvi puta, a vise onih kojima znam kako trebam odreagirati da bih izbjegla ili pribjegla pozitivnom ishodu.
Uvijek puni nade ocekujemo bolje sutra u svim aspektima zivota, i nekako kao da zaboravljamo uzivati u trenutku, veseliti se iskustvu koje upravo dozivljamo: bilo ono lose ili dobro.
Zapravo sve to sto dozivimo, bilo dobro ili lose nas i cini takvima kakvi jesmo. Cini zapravo nasu cjelinu, koja je odredena raznim dozama zivota.
Ponekad imam dojam da poput zednih biljaka upijamo kisu zivota, samo da bismo mogli preplivati i doplivati do iduce dionice puta... tada najvise grijesim... trebam imati hrabrosti i plivati i dalje od te dionice...
Ponekad se prepustimo tijeku zivota i malim rezovima za koje nam netko dobaci one sicusne skarice kojima izrezemo novi put prema izazovima ...
Spas i bijeg iz kolotecine koja nam se nametne ili je cak i sami stvorimo, pruzaju nam upravo momenti koje trebamo ugrabiti u tom cekanju na bolje sutra.
Mislim da je u redu imati nadu i teziti za boljim, jer sebe oplemenjujemo, samo ne smijemo u toj nadi izgubiti sebe na tom puteljku koji nam zivot pruza.....
Oznake: zivot
- 09:46 -
Komentari (41) - Isprintaj - #
