Život kroz umjetnost

30.05.2008., petak

Umjetnost kao odraz vremena u kojem nastaje

Umjetnost je odraz društva u kojem nastaje.....što ne znači da sve što nastaje u ime umjetnosti vrijedi i valja, baš suprotno, pa možemo zaključiti da za umjetnost vrijedi isto pravilo kao i u našoj široj društvenoj zajednici: uvijek ima više kretena nego normalnih ljudi, mislim onih koji su još uvijek, barem donekle ljudi Pu, pu, pu i pu. Stvarno mi se već gade takve face koje same sebe k tomu nazivaju i umjetnicima, a hvala Bogu ima i «vrsnih» galerija koje ih s ponosom predstavljaju u svojim prostorima. Naime nedavno sam dobila jedan mail – peticiju protiv takozvanog umjetnika Guillerma Habacuc Vargasa koji je u galeriji izložio psa lutalicu, zavezao ga za zid galerije, a bit, ona procesualna nit izložbe, sadržana je u izgladnjivanju i umiranju životinje. Istinski mi se gade takvi psihopati, a galeriju u kojoj je to upriličeno trebalo bi zatvoriti i zveknuti im neku megalomansku kaznu. Šta si oni umišljaju? Valjda su si dali za pravo da se igraju Bogova...veliki poznavaoci umjetnosti! Ništa novo na repertoaru morbidne današnjice. Ovakvi slučajevi nikako nisu prvi, novi i nepoznati....ne pratim pomno, a još manje pamtim imena, ali ima onih koji u ime umjetnosti komadaju životinje, rade skultpure od leševa, piju krv, ozljeđuju sebe (sretno im bilo sve dok ne diraju nikog drugog)...itd. itd. Naime nameče mi se jedna rečenica koja glasi : Umjetnost je odraz društva u kojem nastaje. Lebdi mi u mislima kao ukleti podsjetnik da živimo u društvu koje se riječima ne može dovoljno jasno opisati. Stoga ne čudi previše ovakva nasilna, brutalna umjetnost, umjetnost bez granica. Mislim na one granice koje su se i u životu izgubile kao što su umjerenost, moralne vrijednosti, humani osjećaji. Drugim riječima izgubili smo balans između dobrog i zlog,između duha i tijela, a bez balansa nema ni harmonije koja nam treba. Vargas, ubojica, platio je djeci da uhvate psa te ga je izložio u prostorima galerije Centro Nacional de la Cultura Antigua u Nikaragvi, gdje još uvijek ne postoje zakoni o zaštiti životinja. Zanimljivo je, ili pak gadljivo, to da je pozvan da predstavlja svoj grad Costa Ricu, od kuda potiče peticija protiv ovog nehumanog čina svrstanog u umjetnost, i na bienalima umjetnosti 2008., u Hondurasu, sa istim tim djelom. Evo jedne od njegovih nedavnih izjava: «Pozdrav svima. Ja sam G. H. Vargas. Imam 50 godina ( iz drugih izvora gdje se citira ova njegova izjava navodi se da je podatak o godinama lažan) i umjetnik sam. Nedavno sam napadan zbog svog djela pod nazivom Eres lo que lees koje je utjelovljeno u liku psa pod imenom Rođenje (tj. Nativity na engleskom) Namjera mi nije bila potencirati na dublji smisao vezan uz samu jadnu, nedužnu životinju, nego sam htjeo istaknuti poantu ( što se mene tiče mogao je tu poantu, koja god to bila izraziti na sebi!) U mom gradu San Hoseu u Costa Rici, tisuće pasa gladuju i umiru od bolesti svake godine na ulici i nitko na njih ne obraća pozornost. I sad ako ti izložiš javnosti jednu takvu umiruću kreaturu, kao što je slučaj Rođenja, to odjedanput izaziva pozornost i odražava dvoličnost u svima nama. Ova životinja je bila vrlo bolesno biće i umrla bi svejedno.» "Hello everyone. My name is Guillermo Habacuc Vargas. I am 50 years old and an artist. Recently, I have been critisized for my work titled "Eres lo que lees", which features a dog named Nativity. The purpose of the work was not to cause any type of infliction on the poor, innocent creature, but rather to illustrate a point. In my home city of San Jose, Costa Rica, tens of thousands of stray dogs starve and die of illness each year in the streets and no one pays them a second thought. Now, if you publicly display one of these starving creatures, such as the case with Nativity, it creates a backlash that brings out a big of hypocrisy in all of us. Nativity was a very sick creature and would have died in the streets anyway. Poslije je izjavljivao i da ne zna dali je pas umro ili nije, da je to učinio da bi ukazao na problem pasa lutalica, i tako dalje bla, bla, bla. Ne znam koja je to njegova poanta bila, međutim ništa ne može opravdati čin iskorištavanja živog bića u svrhu potenciranja nečega, u svrhu samopromocije, u ime svoje umjetničke ideje i po meni ovakav čin nikako ne smije biti svrstan u čin umjetnosti, koji se prvenstveno veže uz kreativnost pojedinca...Ja osobno u ovome ne vidim ništa kreativno niti originalno. Često si postavljam pitanje što je to umjetnost, i svako ko kaže da je jednostavno definirat tu prastaru čovjekovu družicu i ko ju trpa u kalupe sigurno griješi. Ove posljednje rečenice Vergasa o dvoličnosti svakako stoje, ali niko se od tih dvoličnika nije još i drznuo da to jedno umiruće stvorenje iskoristi kao svoju kreaciju da bi nešto potencirao i što je još očitije, da bi si priskrbio popularnost. Ja nisam jedina koja tako misli, našla sam razne stranice na kojima ga ljudi osuđuju kao ubojicu, optužuju galeriju u kojoj je sve to upriličeno i osuđuju ljude koji su posjetili galeriju i nisu reagirali. Pročitala sam da su neki molili da se pas odveže i da ga se nahrani no «ugledna galerija i njeni stručnjaci» nisu to dopustili. Ono što mi nije jasno jeste za koji k.... im je trebalo njihovo dopuštenje, meni dođe da zaplačem samo kad vidim slike a šta bi tek bilo da sam bila tamo! Isto tako bi bilo lijepo da se svi ti pravednici koji su sada reagirali, tako organiziraju i kada je riječ o zločinima humanosti, zločinima čovjeka prema čovjeku, koji se dešavaju svaki dan na svim krajevima svijeta.....ili nam treba jedan umirući afrikanac, jedan poginuli, jedan bilo tko ugroženi, zavezan u nekoj finoj galeriji, da bi se naša već toliko otupjela humanost probudila?? Kad čovjek tako razmišlja, mislim na one koji bar ponekad razmišljaju, s jezom i ljutnjom si prelistava u šta se ovaj Svijet pretvorio, takvih neviđenih strahota se nagomilalo, raznih spletki, smradova, raznih zagađenja, raznih bezumnih cijena, ciljeva, divljačkih postupaka, proseravanja......onda se sjeti između ostalog i nas koji sve nešto šutimo, prešućujemo, sve se nešto suzdržavamo, čekamo pravi trenutak, nadamo se da će nam jednom napokon prekipiti i da ćemo onda burno reagirati baš kako si često u glavi zamišljmo i evo bar kroz riječi negdje nagovjestiti ono što mislimo i osjećamo......sve to teče tako teško, sporo i zagađujuće baš kao naftna rijeka i čini nam se na trenutke kao da je sve to normalno....................................................................a pred našim očoma lice Zemlje mijenja se zauvijek i dok trepnemo naći ćemo se u svijetu bez sunca, pod gas maskom, u osamljenosti velikoj ko svemir i smrtnom strahu od izlaska na ulicu. Ispod se nalazi stranica na kojoj se možete priključiti peticiji ( peticija je na španjolskom a podatci koji se trebaju upisati u tabelu su vaše ime, grad/mjesto gdje živite i država) http://www.petitiononline.com/13031953/petition.html

- 12:29 - Komentari (4) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.