Ipak se miče
Još u Srednjoj policijskoj školi su nas pripremali na „susret“ s mrtvacima. Profesori (uglavnom iskusni policajci) su nam prepričavali svoje priče, a i vodili su nas na obdukcije. One su zanimljive, iako smo (ogromna većina nas) skoro cijelo vrijeme gledali u strop, pod, lampe i sl., te pokušavali obuzdati povraćanje. Smrad smo osjećali još danima. Moram priznati da su si stvarno dali truda, ali ništa te ne može pripremiti na stvarnost. Temeljni policajci mrtvace uglavnom sreću u identičnim situacijama. Starci koji žive sami, pa tako i umru. Obično zovu susjedi navodeći da se netko već nekoliko dana/tjedana ne javlja iz stana ili da iz nekog stana užasno smrdi. Mi pokušamo naći rodbinu koja ima ključ ili zovemo vatrogasce da provale vrata. Uvijek je izazov prvi ući u takav stan. Nebrojeno puta ispadne da su stanari na putu, kod rodbine ili sl. Olakšanje u takvim situacijama je nemoguće opisati. Na žalost, u većini slučajeva ipak pronađemo mrtve ljude. Najčešće su umrli u snu u krevetu, ali pronađemo ih i u drugim prostorijama i u drugim položajima. Najgori je smrad (namjerno ne pišem „neugodni miris“ ili sl. frazu koja lažno uljepšava stvar). Ako je čovjek mrtav do nekoliko dana, smrada nema ili nije jak. Ali ako je duže mrtav, smrad zna biti užasan (pogotovo ako su prozori zatvoreni). Najgore je kada je mrtvo tijelo u vodi. Tu znamo povraćati skupa s vatrogascima i bolničarima iz hitne pomoći. Užas. Da se vratim na ulazak u stan. Kad se otvore vrata, prvo pomirišeš zrak. Ako nema smrada, dobro je. Obilaziš prostorije, spreman na najgore. Treba se i čuvati, obzirom da u stanu može biti i npr. gladan i podivljali pas. Zanimljivo je da svaki put kada sam pronašao mrtvaca u krevetu, bio je pokriven plahtom/dekom/poplunom preko glave. Onda staneš, predstaviš se i pitaš je li sve u redu. Za svaki slučaj. Onda otkriješ tijelo, provjeriš disanje i puls i to je uglavnom to. Daljnji postupak je rutinski i uhodan, tako da nema više uzbuđenja. Ali zna biti i zanimljivije. Jednom sam bio u tipičnoj situaciji. Čovjek se danima nije nikome javljao, pa su došli vatrogasci i provalili vrata. Ušao sam u stan i našao tijelo pokriveno preko glave na krevetu u spavaćoj sobi. Bila je noć, a zbog preventivnih razloga (istjecanje plina ili vode) ne palimo svjetlo, nego koristimo ručne lampe. Kao i uvijek, predstavio sam se i pitao je li sve u redu. Čovjek je preplašen skočio s kreveta, a ja sam odskočio unazad i skoro potrgao vrata sobe koja su se zatvorila iza mene. Ispalo je da je čovjek promijenio lijekove koje redovno pije (za smirenje), te je spavao po cijele dane. Nije nas čuo dok nisam ja ušao u sobu. Od straha smo skoro umrli i on i ja. Na kraju nas je još izvrijeđao jer smo mu razvalili vrata. U jednoj situaciji smo ušli u stan i našli mrtvaca na WC školjci sa spuštenim gaćama. Disanje nije bilo vidljivo, a puls se nije osjećao. Zaključili smo da je čovjek obavljao veliku nuždu, pa ga je streslo srce (bio je srčani bolesnik). Vatrogasci su otišli, a mi smo ostali u stanu čekati hitnu pomoć (uobičajena procedura). Stajali smo na hodniku ispred otvorenih vrata WC-a i mrtvac se u jednom trenutku uspravio i neartikulirano zaurlao. Pravi životinjski urlik. Skoro smo umrli od straha. Odmah smo ga polegli na pod, ali osim navedenog, i dalje nije davao nikakve znakove života. Došla je hitna, te su ga odvezli u bolnicu. Ispalo je da je čovjek imao moždani udar koji ga je u potpunosti oduzeo. Kako je bio u tom položaju par dana, iscrpio se i skoro umro pa su otkucaji srca bili užasno slabi, kao i disanje. Živio je još nekoliko dana u bolnici, ali je na kraju preminuo. Za kraj sam ostavio najbolji slučaj. Nisam bio prisutan, ali su ga kolege nebrojeno puta prepričavali. Slučaj je počeo kao i svaki drugi. Vatrogasci su provalili vrata, te su policajci ušli u stan. Našli su gospođu u spavaćoj sobi pokrivenu preko glave, provjerili puls i disanje i zaključili da je umrla. Tijelo joj je bilo pepeljasto sive boje (boja truljenja), a u stanu je užasno smrdjelo. Dok su čekali hitnu, stariji kolega je stajao na vratima spavaće sobe, a mlađi u hodniku. Pričali su i zezali se, a u jednom trenutku se gospođa uspravila u krevetu i pitala ih tko su i što rade u njenom stanu. Kolega koji je stajao na vratima je od straha pao u nesvijest, a drugi kolega nije uopće shvatio o čemu se radi (iz hodnika nije vidio krevet u spavaćoj sobi, niti je čuo gospođu). Prihvatio je kolegu u nesvijesti da ne padne i spustio ga na pod. Ništa mu nije bilo jasno, pa ga je počela hvatati panika. Kad se okrenuo i pogledao u sobu, vidio je gospođu kako sjedi na krevetu i gleda ga, te se prestravio i izvadio pištolj iz futrole. Dobro da nije pucao od straha. Tad se uplašila i gospođa i počela vikati, pa je shvatio da je živa. Na kraju je ispalo da je ona skoro gluha, pa nije čula lupanje po vratima niti provaljivanje. Samo je spavala. Kako je stara, koža joj je bila puna sivih pjega koje su oni krivo protumačili, a prozore u stanu nije otvarala godinama (što stari ljudi koji žive samo često znaju raditi), tako da je unutra užasno smrdjelo. Kad se kolega osvijestio i gospođa smirila, na kraju su svi zajedno umrli od smijeha. Dobro, ne baš „umrli“. Policijska postupanja (kao i u većini drugih zanimanja) su najčešće šablonska. Kada radiš nekoliko godina, vidiš većinu mogućih slučajeva i uđeš u neku rutinu. Ovakve iznimke su dobre za razbijanje te rutine. Ostaneš oprezan jer nikad ne znaš što te čeka. Jest da neke sanjaš još danima i budiš se iz noćnih mora, ali nema veze. I to je dio posla. A i zanimljiva priča. Zanimljivo je da se, koliko god se pripremao na sve moguće situacije, stvarni život opet pokaže nepredvidljivim i iznenađujućim. |