26.07.2010., ponedjeljak

Ipak se miče

Još u Srednjoj policijskoj školi su nas pripremali na „susret“ s mrtvacima. Profesori (uglavnom iskusni policajci) su nam prepričavali svoje priče, a i vodili su nas na obdukcije. One su zanimljive, iako smo (ogromna većina nas) skoro cijelo vrijeme gledali u strop, pod, lampe i sl., te pokušavali obuzdati povraćanje. Smrad smo osjećali još danima. Moram priznati da su si stvarno dali truda, ali ništa te ne može pripremiti na stvarnost.

Temeljni policajci mrtvace uglavnom sreću u identičnim situacijama. Starci koji žive sami, pa tako i umru. Obično zovu susjedi navodeći da se netko već nekoliko dana/tjedana ne javlja iz stana ili da iz nekog stana užasno smrdi. Mi pokušamo naći rodbinu koja ima ključ ili zovemo vatrogasce da provale vrata. Uvijek je izazov prvi ući u takav stan. Nebrojeno puta ispadne da su stanari na putu, kod rodbine ili sl. Olakšanje u takvim situacijama je nemoguće opisati.

Na žalost, u većini slučajeva ipak pronađemo mrtve ljude. Najčešće su umrli u snu u krevetu, ali pronađemo ih i u drugim prostorijama i u drugim položajima. Najgori je smrad (namjerno ne pišem „neugodni miris“ ili sl. frazu koja lažno uljepšava stvar). Ako je čovjek mrtav do nekoliko dana, smrada nema ili nije jak. Ali ako je duže mrtav, smrad zna biti užasan (pogotovo ako su prozori zatvoreni). Najgore je kada je mrtvo tijelo u vodi. Tu znamo povraćati skupa s vatrogascima i bolničarima iz hitne pomoći. Užas.

Da se vratim na ulazak u stan. Kad se otvore vrata, prvo pomirišeš zrak. Ako nema smrada, dobro je. Obilaziš prostorije, spreman na najgore. Treba se i čuvati, obzirom da u stanu može biti i npr. gladan i podivljali pas. Zanimljivo je da svaki put kada sam pronašao mrtvaca u krevetu, bio je pokriven plahtom/dekom/poplunom preko glave. Onda staneš, predstaviš se i pitaš je li sve u redu. Za svaki slučaj. Onda otkriješ tijelo, provjeriš disanje i puls i to je uglavnom to. Daljnji postupak je rutinski i uhodan, tako da nema više uzbuđenja.

Ali zna biti i zanimljivije. Jednom sam bio u tipičnoj situaciji. Čovjek se danima nije nikome javljao, pa su došli vatrogasci i provalili vrata. Ušao sam u stan i našao tijelo pokriveno preko glave na krevetu u spavaćoj sobi. Bila je noć, a zbog preventivnih razloga (istjecanje plina ili vode) ne palimo svjetlo, nego koristimo ručne lampe. Kao i uvijek, predstavio sam se i pitao je li sve u redu. Čovjek je preplašen skočio s kreveta, a ja sam odskočio unazad i skoro potrgao vrata sobe koja su se zatvorila iza mene. Ispalo je da je čovjek promijenio lijekove koje redovno pije (za smirenje), te je spavao po cijele dane. Nije nas čuo dok nisam ja ušao u sobu. Od straha smo skoro umrli i on i ja. Na kraju nas je još izvrijeđao jer smo mu razvalili vrata.

U jednoj situaciji smo ušli u stan i našli mrtvaca na WC školjci sa spuštenim gaćama. Disanje nije bilo vidljivo, a puls se nije osjećao. Zaključili smo da je čovjek obavljao veliku nuždu, pa ga je streslo srce (bio je srčani bolesnik). Vatrogasci su otišli, a mi smo ostali u stanu čekati hitnu pomoć (uobičajena procedura). Stajali smo na hodniku ispred otvorenih vrata WC-a i mrtvac se u jednom trenutku uspravio i neartikulirano zaurlao. Pravi životinjski urlik. Skoro smo umrli od straha. Odmah smo ga polegli na pod, ali osim navedenog, i dalje nije davao nikakve znakove života. Došla je hitna, te su ga odvezli u bolnicu. Ispalo je da je čovjek imao moždani udar koji ga je u potpunosti oduzeo. Kako je bio u tom položaju par dana, iscrpio se i skoro umro pa su otkucaji srca bili užasno slabi, kao i disanje. Živio je još nekoliko dana u bolnici, ali je na kraju preminuo.

Za kraj sam ostavio najbolji slučaj. Nisam bio prisutan, ali su ga kolege nebrojeno puta prepričavali. Slučaj je počeo kao i svaki drugi. Vatrogasci su provalili vrata, te su policajci ušli u stan. Našli su gospođu u spavaćoj sobi pokrivenu preko glave, provjerili puls i disanje i zaključili da je umrla. Tijelo joj je bilo pepeljasto sive boje (boja truljenja), a u stanu je užasno smrdjelo. Dok su čekali hitnu, stariji kolega je stajao na vratima spavaće sobe, a mlađi u hodniku. Pričali su i zezali se, a u jednom trenutku se gospođa uspravila u krevetu i pitala ih tko su i što rade u njenom stanu. Kolega koji je stajao na vratima je od straha pao u nesvijest, a drugi kolega nije uopće shvatio o čemu se radi (iz hodnika nije vidio krevet u spavaćoj sobi, niti je čuo gospođu). Prihvatio je kolegu u nesvijesti da ne padne i spustio ga na pod. Ništa mu nije bilo jasno, pa ga je počela hvatati panika. Kad se okrenuo i pogledao u sobu, vidio je gospođu kako sjedi na krevetu i gleda ga, te se prestravio i izvadio pištolj iz futrole. Dobro da nije pucao od straha. Tad se uplašila i gospođa i počela vikati, pa je shvatio da je živa. Na kraju je ispalo da je ona skoro gluha, pa nije čula lupanje po vratima niti provaljivanje. Samo je spavala. Kako je stara, koža joj je bila puna sivih pjega koje su oni krivo protumačili, a prozore u stanu nije otvarala godinama (što stari ljudi koji žive samo često znaju raditi), tako da je unutra užasno smrdjelo. Kad se kolega osvijestio i gospođa smirila, na kraju su svi zajedno umrli od smijeha. Dobro, ne baš „umrli“.

Policijska postupanja (kao i u većini drugih zanimanja) su najčešće šablonska. Kada radiš nekoliko godina, vidiš većinu mogućih slučajeva i uđeš u neku rutinu. Ovakve iznimke su dobre za razbijanje te rutine. Ostaneš oprezan jer nikad ne znaš što te čeka. Jest da neke sanjaš još danima i budiš se iz noćnih mora, ali nema veze. I to je dio posla. A i zanimljiva priča. Zanimljivo je da se, koliko god se pripremao na sve moguće situacije, stvarni život opet pokaže nepredvidljivim i iznenađujućim.
- 11:48 - Komentari (6) - Isprintaj - #

19.07.2010., ponedjeljak

Rezervisti

Za vrijeme rata postojao je velik nedostatak policajaca u Zagrebu. Tečajevi su radili punom parom, ali svi tečajci su slani na ratište. Nedostatak ljudi na ulici rješavao se regrutiranjem policijske pričuve, tj. rezervista. To su bili neovlašteni policajci koji su prošli kratke tečajeve. Nosili su drugačiju (sivu) odoru kako bi se razlikovali od ovlaštenih policajaca, ali su, za razliku od redovnih vježbenika, nosili oružje. Nisu smjeli sami postupati, nego su bili pomoć ovlaštenim policajcima. Obično je radio jedan ovlašteni policajac i jedan rezervist. Kako su to bili stariji ljudi koji nisu baš bili spremni za ratište, bilo je svakakvih događaja. Kod nas je bio jedan koji nam je svima ostao u sjećanju. Nisam nikada osobno radio s njim, ali znam svakakve priče.

Nasilje u obitelji tada nije bilo regulirano zakonom. Ako su se partneri potukli i zvali policiju, mi bi došli, upisali ih i uputili na privatnu tužbu (osim u rijetkim slučajevima teških tjelesnih ozljeda). Jednom prilikom je naš rezervist bio na intervenciji koju je zatražila žena navodeći da ju je suprug istukao. Kad su došli na adresu, suprug je sjedio na stolici u dvorištu, pio pivo i pušio cigaretu. Bio je pijan i otresit, ali dovoljno pametan da se ne sukobljava s njima. Kad su ušli u kuću, našli su ženu koja je bila tako pretučena da joj je cijelo tijelo bilo plavo. Ruke, noge, leđa, trbuh, prsa - masnica na masnici. Lice također. Užasno je kad se nađeš u takvoj situaciji, a zakonski ne možeš ništa. Dok je ovlašteni kolega razgovarao sa ženom, rezervist je izašao van, izvadio pištolj iz futrole i ubacio metak u cijev, te prisilio supruga da ustane i nasloni se leđima na drvo u dvorištu. Tad mu je prislonio pištolj na čelo i očitao mu bukvicu. Pola sata mu je objašnjavao da nešto takvo više ne smije nikada učiniti, da mora biti dobar ženi, da mora prestati piti alkohol i sl., a cijelo to vrijeme ovlašteni kolega ga je sa strane molio da pusti čovjeka i spremi pištolj. Naime, rezervist je izgledao kao da će na kraju ubiti čovjeka. Bio je potpuno ozbiljan i služben, osim što je držao pištolj prislonjen čovjeku na čelo. Čovjek je na početku zapomagao i zvao upomoć, ali su svi susjedi (koji su do tada gledali) pobjegli u svoje kuće. Kad je vidio da mu neće pomoći niti ovlašteni policajac i da je rezervist vjerojatno lud, počeo je plakati i moliti ga da ga pusti, a čak se i popišao u gaće. Nakon pola sata straha obećao je da se nasilje više nikada neće ponoviti i pristao je da ga rezervist ubije na dvorištu ako se ponovi. Tek tada je rezervist spremio pištolj, te su otišli sa adrese. Ovlašteni kolega još i danas sreće te ljude na svom terenu. Taj čovjek od tada nije udario ženu, a kada se napije (neusporedivo rjeđe nego prije), ne dolazi kući kako ne bi bilo problema. Dođe ujutro kad se otrijezni i sve je divno i krasno.

U sličnom slučaju, na intervenciji su bili s „maricom“ (kombijem za prijevoz uhićenih osoba). Dok je kolega razgovarao sa ženom, rezervist je nasilnog pijanog supruga svezao lisicama i stavio ga u „maricu“. Ovlašteni kolega je mislio da će ga odvesti u bolnicu na triježnjenje, ali je rezervist vozio u šumu (naš teren je djelomično šumovit). Kad su odmakli po nekakvom šumskom putu, stali su, te je rezervist izvukao čovjeka van i odveo ga dvadesetak metara od ceste. Ovaj je bio toliko pijan da ih je cijelo vrijeme izazivao, pljuvao i vrijeđao. Rezervist ga je odveo u šumu, pokleknuo na pod, izvadio pištolj i ubacio metak u cijev. Ispalio je nekoliko metaka u pod pored čovjeka, a onda mu je prislonio pištolj na glavu. Ovlašteni kolega se doslovno oduzeo od straha. Pijani nasilnik se otrijeznio u trenu. Kad mu je rezervist rekao da će ga ubiti („ionako je rat, nitko neće niti primijetiti“), čovjek mu je nudio da će mu prepisati kuću, dati auto, dati novce, popušiti… bilo što, samo da ga pusti. Rezervist je i njemu držao predavanje od pola sata u kojem mu je objasnio zašto ne smije više tući ženu i što će mu se dogoditi ako se ponovi. Nakon toga su ga stavili u „maricu“, odvezli kući, odvezali i pustili. Ne trebam niti spomenuti da se nasilje nikada nije ponovilo, a taj lik nam se klanja kad nas vidi na ulici. Nikada više nije nigdje napravio nikakvu glupost.


Policijska brutalnost nije dobra i protiv nje se treba boriti. Ta činjenica je neosporiva. Međutim, ljudi često zaboravljaju s kim mi imamo posla. Mi nemamo posla s normalnim ljudima u normalnim situacijama. Mi često dolazimo kada su sve normalne metode rješavanja problema neuspješno isprobane i kada nema lakog izlaza. Često dolazimo kada su ljudi ljuti i pijani i ne vide izlaz iz situacije. Nisu još u fazi da bi digli ruku na sebe, ali ju zato s lakoćom dižu na drugoga - prolaznika, susjeda, člana obitelji, policajca na intervenciji. I onda dođe do problema. Sada su zakoni malo konkretniji, pa postoje legalne metode uskraćivanja ljudskih prava počinitelju kako bi se kaznio i kako bi se spriječilo njegovo buduće nasilje. Tada su bila drugačija vremena, pa su i metode bile drugačije.

Svi kažemo „ne ponovilo se“, ali ne možemo poreći da su u nekim slučajevima i te metode bile uspješne.

Rezervist iz priče se skinuo iz policije nakon rata. Nastavio je raditi u firmi u kojoj je prije radio, a sada je u mirovini. Kod kuće nikada nije bio nasilan, a sada je pronašao hobi koji ga ispunjava - uzgaja pse. Duša od čovjeka.
- 12:22 - Komentari (1) - Isprintaj - #

12.07.2010., ponedjeljak

Pozdrav Domovini!

Na početku sam, kao neovlašteni vježbenik, imao priliku raditi s velikim brojem kolega. I to svakakvih kolega. Jedan mi je posebno ostao u sjećanju.

Na početku rata se odmah javio u vojsku, i to u Vukovaru (bio je iz jednog od okolnih sela). Preživio je cijelu opsadu, a bio je zarobljen prilikom pada Grada. Nakon nekoliko mjeseci je razmijenjen, a nakon kratkog oporavka je nastavio raditi kao policajac u Zagrebu. I to kako raditi. Nije mu pružena apsolutno nikakva pomoć, niti psihološka niti materijalna. Bio je prepušten sam sebi.

Prvo vrijeme živio je u stanu svog brata spavajući na kauču u dnevnoj sobi. Noću su ga budili noćni tramvaji zbog kojih se bacao pod stol misleći da je u Vukovaru i da prolaze tenkovi. Kako nije mogao drugačije, počeo je piti. Samo ujutro je bio trijezan, a do ručka bi se već napio. Kasnije se oženio, dobio dijete i preselio se u podstanarski stan, ali nije prestao s pićem, niti mu je bilo bolje. Iako je bio alkoholičar, nikad nije bio agresivan, niti je zlostavljao suprugu ili dijete. Najgori je bio prema sebi samome.

S njim sam radio mjesecima. Po danu je još bilo „dobro“ raditi, budući da su radili lokali, pa smo većinu vremena provodili u njima. On je pio, a ja odbijao pića. Ono malo što smo radili sam obavljao ja, a kako su šefovi znali kakav je, nisu mu davali previše posla, tako da smo uglavnom „čuvali“ štićene objekte. Noću je bilo puno gore. Kako nismo imali gdje provoditi vrijeme, a bili smo pješke, hodali smo ulicama, a on je maltretirao ljude. Nije radio ništa strašno, samo je bio dosadni pijani policajac u odori. Takve dosadne pijance obično srećemo na feštama, pogotovo svadbama i idu nam na živce, ali su zabavni i uglavnom podižu atmosferu, pa ih toleriramo i rugamo im se. Kad se sretnemo s takvim u odori i kad nas pokuša legitimirati, onda nije toliko dosadno, ali niti toliko zabavno. Zaustavljao je i pregledavao ljude bez razloga, postavljajući glupa pitanja. Svi u kvartu su ga znali, te su barem djelomično znali njegovu priču, pa su ga tolerirali. Ružno je bilo kad smo sreli nekog nepoznatog. Tada je sramotio sebe, mene, odoru, ali i tog čovjeka. Često je legitimiranje znalo prerasti u svađu, a tada sam ja stao između njih dvojice i smirio strasti. Fora je bila u tome da kada sam stao između njih, nepoznatom čovjeku sam okretao leđa, a kolegi lice i ruke. Nikada nije bio fizički agresivan, ali je uvijek izgledao kao da je na rubu. Svako drugo postupanje je završavalo na taj način, a i često sam zvao ophodnju da nam dođe pomoći, tj. pomoći meni da ga smirim. Na kraju sam se uvijek ispričavao ljudima i govorio im dio njegove priče, tako da se nitko nikada nije žalio. S njim nikad nisi znao na čemu si, ali sve te godine nije nikoga udario. Samo je uvijek izgledao spreman na to.

Bio je poznat i po tome što je za gablec umjesto npr. jabuke, znao uzeti glavicu luka i pojesti ju (kao jabuku). Također, ako smo naišli na kakvu feštu ili zabavu, skidao je opasač i dao ga meni, te je plesao cijelu noć. Kako su tu uglavnom svi bili pijani, bio je dobro prihvaćen. U noćnu smjenu si je znao donijeti bocu vina ili piva koju je stavio iza nekog stupa, pa je potegnuo iz nje kad god bi tu prošli. Pitao sam ga ne brine li se da se netko popišao po toj boci, ali mu je bilo svejedno. Sigurno je doživio i gore stvari.

Jedna od njegovih „stvari“ je bila ta da je nakon svakog postupanja tjerao ljude da se pozdravljaju frazom „Pozdrav Domovini!“. Uglavnom su svi radili tako, budući da je bio gromada od čovjeka, a i uvijek pijan i verbalno agresivan. Kad netko nije želio surađivati, unošenje u lice i zapovijed su bili dovoljni. Njegov stav je bio svršen za pražnjenje lokala na intervencijama. Nitko mu se nije želio previše odupirati.

Na našem terenu je bio objekt Ministarstva obrane, te je na ulazu bila kućica u kojoj su bilo vojni policajci. On je često znao zaustavljati klince i tjerati ih da se prišuljaju kućici i lupaju po prozorima. Tada su vojni policajci trčali van i htjeli tući klince, a on je stajao iz ugla i smijao se. Na kraju se uvijek umiješao i smirio stvari prije nego su izmakle kontroli.

Prije nekoliko godina je umro od bolesti (nije navršio 40 godina), a do kraja života je ostao isti. „Pozdrav Domovini“ mu je bila glavna fora, a od te domovine nije dobio ništa. Do kraja je radio kao obični policajac na cesti. Nije dobio stan, nije dobio mirovinu, nije dobio ništa. Dobio je jedino povlasticu za auto, ali ga nije kupio, budući da nije imao novaca.

Davno je to bilo, ali sjećamo ga se kao da je jučer radio gluposti. Raditi s njim mi je bilo takvo psihičko opterećenje da sam ga znao sanjati u noćnim morama, a i uopće ne spavati noć prije jutarnje smjene. Voljeli smo ga, ali nam je često bio pretežak. Bio je dobar čovjek kojem se trebalo pomoći, ali se jednostavno čekalo da se sam ugasi i nestane.

Zanimljivo je da, nakon svih gluposti koje je radio, nitko o njemu ne govori loše. Ljudi nas u kvartu znaju pitati za njega i žalosni su kada im kažemo da je umro. Kad pričamo novim vježbenicima o njemu i njegovim dogodovštinama, to uvijek ispadne smiješno. Ustvari, i je smiješno ako niti to doživio. Meni je to ipak žalosno. Svejedno, bio je dobar čovjek koji se nije mogao nositi s problemima.

Pozdrav Domovini, Ludi Pero!
- 13:39 - Komentari (3) - Isprintaj - #

08.07.2010., četvrtak

Jebeš takvu policiju...

Počet ću ovu avanturu sa svojom prvom intervencijom. Nije nešto, ali će zorno prikazati moje neiskustvo.

Bio sam u pješačkoj ophodnji s kolegom koji je 15 godina radio u policiji (bio je star oko 40 godina - ratni policajac). Dogurao je do čina „alkoholičar i neradnik“.
Od ranog jutra smo obilazili birtije kako bi on mogao „prikupljati informacije“. Točno tako mi je rekao i činilo mi se zanimljivo, ali je ispalo da je sakupljao jedino pivske čepove.
Nakon nekog vremena dojavili su nam da se susjedi u jednoj zgradi svađaju i tuku. Uzbuđenje nakon dojave ne mogu opisati. A ne mogu opisati niti strah. Prvo strah od svog neiskustva, a odmah zatim strah od toga kako će kolega riješiti tu situaciju, obzirom da je prije doručka popio više nego što ja pijem vikendom kad izađem van.
Dolaskom na adresu zatekli smo 2 bračna para u ranim četrdesetim godinama na hodniku zgrade koji su se svađali. Stajali su na hodniku i urlali jedni na druge, a jedan muškarac je u ruci držao čekić. Svi su imali izgrebane ruke i krvave majice.
Odmah sam si zamislio kako ću izvući palicu i početi udarati, samo sam čekao da kolega počne. A on je lijep ostao pored njih, pozdravio (kao da smo došli kod predsjednika) i zatražio osobne iskaznice. Svi oni su se tad okrenuli prema njemu i počeli uglas objašnjavati što se događa. On im je rekao da se smire, a zatim ih ponovno zatražio osobne iskaznice. Kad ih niti tada nisu dali, niti su prestali s galamom, pristojno ih je pozdravio (s osmijehom na usnama), okrenuo se i rekao mi da izađemo van. Skoro sam pao u nesvijest od zaprepaštenja. Mislio sam da je poludio, ali kako nisam imao izbora, izašli smo iz zgrade i krenuli dalje po ulici.
Ovi koji su se svađali su izašli za nama na ulicu i ušutjeli. Niti oni nisu mogli vjerovati. Jedan od njih je tada povikao „Oprostite!“, pa se kolega okrenuo, vratio do njih, opet ih pozdravio i opet zatražio osobne iskaznice. Tada su u miru dali dokumente i jedan po jedan ispričali što se dogodilo.
Uglavnom, jedan od njih je htio postaviti novi poštanski sandučić, što je smetalo drugome (iz neodređenog razloga), pa su se posvađali. Odmah su došle i njihove žene, koje su im se pridružile. Kako nisu spor mogli razriješiti galamom, tj. svi su bili jednako glasni i nisu htjeli popustiti, došlo je do međusobnog šamaranja i grebanja po rukama. Šamaranje je prestalo tek kada je jedan od muškaraca uzeo čekić u ruke, a svađa se nastavila do našeg dolaska.
Kolega ih je uputio da takve stvari rješavaju dogovorom uz pomoć predstavnika stanara i upozorio ih da se ne svađaju i tuku, jer će biti privedeni ako ćemo ponovno morati doći. Tada ih je opet lijepo pozdravio, te smo otišli iz zgrade. Šefu je javio da su se stanari porječkali oko osobnih problema, te da nije bilo nikakve svađe ili tučnjave, a samim time niti ikakvog posla za nas. Tako je napisao i u izvješću.
Ja sam bio zaprepašten. Ne samo da je bila riječ o narušavanju javnog reda i mira, nego i o nanošenju ozljeda. A mi nismo napravili ništa. Samo smo popisali i otišli (nazad u birtiju).
Jebeš takvu policiju…

Nakon par godina postao sam vođa ophodnje na tom terenu. Kod tih ljudi sam bio dvadesetak puta u par godina. Svaki put ista svađa, samo zbog nekog drugog razloga: krečenje stana, krečenje hodnika, ostavljanje cvijeća na hodniku, ostavljanje bicikla na stepenicama vezanog za ogradu, glasno gledanje televizije, puštanje vode po noći… Više sam ih viđao nego svoje roditelje.

Kako sam rješavao te intervencije?
Prvih par puta sam ih priveo i vodio sucu za prekršaje. Kako su socijalni slučaj, dobijali su simbolične novčane kazne ili uvjetne zatvorske. Problem nisam riješio.
Kasnije sam znao jedne od njih (jedan par) odvesti na kraj svog terena (brdo i šuma) da se ohlade dok pješke dođu doma. Taj dan je bio mir, ali idući su nastavili gdje su stali. Problem nisam riješio.
Kasnije sam ih znao i sve išamarati i ostaviti ih svakog u svom stanu. Opet je taj dan bio mir, ali idući… Ovo je dovelo do toga da mi nisu više htjeli otvarati vrata kad sam došao na intervenciju. Problem nisam riješio.
Sada dođem, popišem ih i malo pričekam da se smire, nakon čega odem drugim poslom. Jesam li riješio problem? Naravno da nisam, ali sam se prestao uzrujavati.
Shvatio sam da je to neki njihov ritual i da ima točno određeni posao u njemu. Posao partibrejkera.

Teško mi je bilo to prihvatiti, ali sam pronašao druge dijelove posla kojima sam se mogao posvetiti sa žarom, a ovo prihvaćati kao nužno zlo. Brzo sam naučio i poštivati navedenog kolegu. On je također imao žar, ali je prazni hod i ovakve gluposti rješavao alkoholom. Nevjerojatno, ali to ga nije činilo lošijim čovjekom i policajcem. Znam da je teško to povjerovati, ali bit će još riječi o njemu.
- 16:32 - Komentari (3) - Isprintaj - #

07.07.2010., srijeda

Policijske priče

Oduvijek sam želio biti policajac. Skoro svako dijete (ženska djeca nisu izuzetak) prođe kroz tu fazu, ali meni se uvukla duboko u podsvijest i ostala tamo. Imao sam sreću da mi se poklope povoljne okolnosti, te da mi se taj san i ostvari.

Završio sam Srednju policijsku školu, a nakon dugogodišnjeg rada i Visoku policijsku školu, te bezbrojne tečajeve stručnog usavršavanja. Cijeli svoj radni vijek sam proveo na ulici u našem najvećem gradu.

Svjestan sam da sam zbog posla puno toga izgubio, ali sam sretan što sam uspio pomoći velikom broju ljudi. A da sam samo jednog od njih spasio, isplatilo se.

Kroz godine sam vidio svašta, a uvijek me ljutila činjenica da ljudi nisu dovoljno upoznati s našim poslom. Mišljenje o policiji stječu uglavnom kroz medije (koji su najčešće negativni budući da se prodaju jedino loše vijesti), a najviše (i najžalosnije) kroz TV serije i filmove. Koliko god te radnje i zapleti bili maštoviti, nikada neće moći kopirati raznolikost stvarnih situacija.

Ja sam hrvatski policajac. Ovo su naše priče.
- 16:49 - Komentari (0) - Isprintaj - #

  srpanj, 2010 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Komentari On/Off

Oduvijek sam želio biti policajac. Skoro svako dijete (ženska djeca nisu izuzetak) prođe kroz tu fazu, ali meni se uvukla duboko u podsvijest i ostala tamo. Imao sam sreću da mi se poklope povoljne okolnosti, te da mi se taj san i ostvari.

Završio sam Srednju policijsku školu, a nakon dugogodišnjeg rada i Visoku policijsku školu, te bezbrojne tečajeve stručnog usavršavanja. Cijeli svoj radni vijek sam proveo na ulici u našem najvećem gradu.

Svjestan sam da sam zbog posla puno toga izgubio, ali sam sretan što sam uspio pomoći velikom broju ljudi. A da sam samo jednog od njih spasio, isplatilo se.

Kroz godine sam vidio svašta, a uvijek me ljutila činjenica da ljudi nisu dovoljno upoznati s našim poslom. Mišljenje o policiji stječu uglavnom kroz medije (koji su najčešće negativni budući da se prodaju jedino loše vijesti), a najviše (i najžalosnije) kroz TV serije i filmove. Koliko god te radnje i zapleti bili maštoviti, nikada neće moći kopirati raznolikost stvarnih situacija.

Ja sam hrvatski policajac.
Ovo su naše priče.