Jedan od posljednjih dana?
Tko bi znao, noć je duga
Pred jutro sramežljivo se pale svjetla
I prozori ti ušeću u život samo tako

Teško je zamisliti da će kroz sat vremena granuti sunce
I da ćemo zajašiti krila dana
Praznina, potpomognuta tupom boli više vrsta
Mnogo više govori, i mnogo bi više htjela reći
Ali šuti

Uspomene nečiju, gotove su i pohranjene
Jedan dan bi htio sve reći
O ljubavnoj aferi, ali njena skromnost šuti
Ljepota je svladala taj prikriveni zanos
I kao da u zasjedi čeka


Praznike u kojima je htjela nestati, odmore od kojih je bježala
Razmišljajući da bi vjerojatno kasno krenula
I kada radost ode
Pozvala bi sve tada u ugao sobe na grljenje
I pojavio bi se onaj osjećaj kada su bili djeca
Luda i mlada, bez ostatka života

ulazimo u pećinu
obnavljam ono što se da oprostiti
miraz za tmurne životinje
svijetlo je doista slabo
i čuje se nešto poput dramatično
laganog valcera
vježbam,
pogledam u ogledalo, pa i u mrak
sjetim se sastanka s vama, gospodine
koji su u konačnici završili brzo, i sa zaboravom
danas smo jeli picu sa sirevima, bez origana,
što je vjerojatno bilo nepametno
a noć prije, mnogo paradajza koji se cijedio
po prstima
plavi dočeci na brežuljku već postaju
uobičajenost,
nebo je promijenilo tri boje
bili smo ozbiljni, neki i umorni
ja čekam boju metalnog mafina sa
perlicama, pijem vodu iz dvije čaše naizmjence
iako bi tu pasale zdjele bijelog suhog vina
a tek zrnja grožđa, one velike jesenje bijele bobe
svijetlo je zaista slabo, samo dvije minjonke
od po 25w, ali mi smo tako siti
i željni dodira, nakon kojih ćemo čvršće zaspati
oprostite, gospodine, ako me večeras
pronađete na travi, gdje žalim, a ne znam za čim.
ponavljat ćemo riječ
mjesečari, mjesečari
čaša vode, malo okusa. i hektolitri mraka.
ti također.

baci na mene zadnju granatu s mjeseca
na dušu mi stavi vijenac od perja
visovi su u zavjetrini nestali
možda to ne hodam ja
Pred tvojim vratima

Čudim se pomalo kako ljudi olako definiraju svijet oko sebe
i stave točku
I što mi je najblesavije još potegnu do sve sile tuđih definicija
Kako bi bili mirniji oko toga što nastoje dokazati.
Svjesno odbacuju Sve oko sebe, i posvećuju se sebi parcijalno kako bi što bolje
Učvrstili svoje stavove. Tužno.

Živjeti život svim svojim bićem postaje sve teže
Jer očito se previše traži. Namjerno preskaču osnove da bi ljudski
Organizam uopće opstao.
A o ljubavi da ne govorim. Kojih li tu sve nakaradnih definicija ima.
O tome što je pa do toga što nije.

I tako prolazi glavnina života, okrnjeni svijet.
Pa još na kraju, od ekstaze do kukanja. Obično te dvije krajnosti.
I eto, mnogi se osjećaju vrlo mudro.

Primijetila sam da mi se riječnik mijenja
Stvari koje sam do jučer zvala jednim imenom sada zovem drugim
Postajem poput jutra, svaki dan drugačija
Sanjam potpuno nove dane, tamo negdje, ali ne želim stići daleko odavde

Jutros je sunce bilo crveno da više valjda nije moglo, slikala sam oblike na zidu.
Zatim se povuklo i malo naoblačilo, i nakon nekog vremena evo ga ponovo
U zlatnoj i žutoj, poznatim bojama, pa prozračna i potpuno skoro blijeda žuta


Kako se mijenja to jutarnje svjetlo mijenjam se i ja, svakim danom.
Ne znam prepoznaju li to prijatelji. Vjerojatno da
Jučer je jedan bumbar opsjedao cijeli dan jedan novi cvijet.
Interesantno od svih mirisnih i nemirisnih on se skrasio baš na taj
Što meni i nema neki drag miris, ali prekrasno izgleda
Rustikalno i raskošno. Latice su mu poput iglica. Iskreno, ja sam ga prvi put
Vidjela kad sam ga dobila

Lijepo je bilo gledati tog bumbara. Sigurno će ponovo doći, ako ne on,
Neka druga buba, jer očito da je cvijet prefini