ulazimo u pećinu
obnavljam ono što se da oprostiti
miraz za tmurne životinje
svijetlo je doista slabo
i čuje se nešto poput dramatično
laganog valcera
vježbam,
pogledam u ogledalo, pa i u mrak
sjetim se sastanka s vama, gospodine
koji su u konačnici završili brzo, i sa zaboravom
danas smo jeli picu sa sirevima, bez origana,
što je vjerojatno bilo nepametno
a noć prije, mnogo paradajza koji se cijedio
po prstima
plavi dočeci na brežuljku već postaju
uobičajenost,
nebo je promijenilo tri boje
bili smo ozbiljni, neki i umorni
ja čekam boju metalnog mafina sa
perlicama, pijem vodu iz dvije čaše naizmjence
iako bi tu pasale zdjele bijelog suhog vina
a tek zrnja grožđa, one velike jesenje bijele bobe
svijetlo je zaista slabo, samo dvije minjonke
od po 25w, ali mi smo tako siti
i željni dodira, nakon kojih ćemo čvršće zaspati
oprostite, gospodine, ako me večeras
pronađete na travi, gdje žalim, a ne znam za čim.
ponavljat ćemo riječ
mjesečari, mjesečari
čaša vode, malo okusa. i hektolitri mraka.
ti također.