naslov je tu samo da se prisjetim
" naša djeca nisu naša djeca..."
tisuće upitnika u zraku, i još i više
izjavnih rečenica.
što kada oćutimo da smo i mi nečija djeca,
ili pak da roditelji nisu oni koje bi željeli za roditelje ?
pitanje svih pitanja.

***

Naše vrijeme ( pjesma ), o Tebi

sunce nježno proviruje u sobu
iz kuhinje se čuje pospremanje suđa
zveckaju šalice od prerađenog stakla,
pribor za jelo, keramički tanjuri,
čaše.
netko posprema suđe.
zatim dolaze koraci, polako se vuku.
ali sigurno, odišu težinom tijela
i koncentriranošću mozga.
zatim ide disanje. pod teretom se pojačava.

blijeda slika u glavi koju je htjela sačuvati
njegovo lice, mirnoću pogleda.
njegov oproštaj, njegova žrtva,
njegova želja, njegova zrelost
njegovo razumijevanje
zašto smo tu ?
ti i ja ?
tako različiti a tako bliski.
želim te dodirivati, želim te gledati
želim za tebe i sebe jedno sasvim novo okruženje
jedan sasvim novi svijet
jer, tako te dobro razumijem, i ti tako dobro razumiješ mene
mi smo toliko isti, da je gotovo nevjerojatno
da smo se tek sad sreli
ti si biće o kojem sam maštala cijeli svoj život

slijedom narečenog da se koješta naslutiti
ali meni je važno, i sasvim dosta znati
i osjećati
da ti doista i postojiš