elizejske poljane, kao naša m.
ispod nadstrešnica proviruju svjetla
stabla su već gola
stari umjetnički paviljoni
otkud sličnost ?
u vrtu stajačice šute, treba doći danju
čekati da breze pozelene ponovo
u bijeloj kori drveta
skrivena zraka oka
kutovi znakovlja
hoćemo li preko ceste,
do prozora koji svijetle ?
da se možemo pozdraviti, stisnuti
čežnje
da ti priznam poniznost
a ti meni ništavilo spokoja
ili ćeš ipak do rijeke, da ne čujem
što govoriš
da ne vidim pokornu rulju iza tebe
malo mi je tijesan tvoj osmijeh
al mi je zato nova tvoja koža
grane su zakrivljene
poput tupih pokreta
pretvorio si se u bocu
i postao moj
savršeni ljubavnik
otkud sličnost sa prozorima nebodera
otkud buka znanca povijesti naše
otkud trnci predostrožnosti
otkuda da krenem sjenčati
tvoje otvorene usne