ne okrećem ti leđa, samo spajam
samo spajam kože i igle borova
samorasipam pinjule
u tom čudesnom vrtu postoje jedna tamna vrata
a oko
staze kamene kuće
i nisko raslinje,
sve je tamno i zeleno, sve osim kamena,
a staza, ona vijuga, obavija kao prsten
iza nas se pruža more,
duboko i plavo, i muči, muči..
iza
iza naših leđa je duboka tišina, neimanje vremena
drugi svijet pun smiješnih pomisli,
masna tijela, glasni smjehovi
velike rupe u koje upadaju naše strune
u slijedovima dopiru do mene
prodorno ulaze, pa jenjavaju, kao mljackanje gumenih čizama
po mokrom kamenom blatu