nedjelja (12.08.2018.)
okusi što tamo ima
nedodirljivi
spoznaja je ostala u praznoj torbi
i dok se odijeva u dnu kreveta
vani je već dnevno svjetlo
lišće dodiruje zrake sunca
pjev ptica ogoljava
taj radni stol je već cijelu vječnost zatrpan
koječim
magistrale samoće i čežnje
jedina garancija u doba finih razlika
hoće li biti slavlje ili sreća
most ili tobogan
sve je u slijedovima povijesti
kreće li od predjela njihova lažna zainteresiranost
za novine
kreću li njihovi pogledi od beznađa
i jarma
idu li povorke srama ili trezvenosti
mirne konstatacije zvone oko njih
a oni se još uvijek gledaju
znači li da možemo imati i seks kao prividan osjećaj
izgrađenosti
ili mašti dati da eksperimentira vlastitim životom
lagano disanje
ono uvijek razveseli protivnike, i daje zalog zarobljenom
mišu, ne, nismo vezani još..
ležerno smo sputavani
bretele ne žele biti na ramenu, padaju inatljivo i grebu
kožu
a tek kopče
a tek zvona
kako bi željela pisati
nečim tvrdim, valjda
i nečim mekim, isto
nije nikakvo čudo da veći dio
ostaje skriven, i pomodarstvo uzima maha
ali sve to prolazi pored
je li sreća što, da, prolazi
sanjala je lakat, visoki stol. barsku stolicu
i uske nogavice
a na glavi šešir, kao iz propagandnih spotova
tri torbe u nizu
srce u šalici kave
sabire se, darežljivi u ljubavi, sjedimo i čekamo
nudimo
što pokazuju nebeskomodri ljudi, sliče na jazavce
a on je otišao, bez izgovora, odliku strpao pod mišku
progovara kako mu život nevjerojatno pupa, kako se množi
i kako voli kad mu pijeskom zatvaram oči
pupanje i uronjeno disanje
kuje koje podsjećaju na miris raskomadanih
odvojenih života, u mreži ostavštine
ne, ipak je jutro
postojimo odjednom, sira, vina, kruha, voća
bez slave, napričani
tijesno stisnuti
ipak, jutrom smo tu, a gdje bi..