kuća je bila okićena plavim lampicama. na tv-u se vrtio crtani film.
sutra se ponovo sastajemo. nakon nekog duljeg perioda. u međuvremenu
pomogla mi je da izdam nekoliko knjižica, -ipak.
i pisala sam za jedan časopis. tek nešto malo. znam da je bila ponosna na mene. često mi je telefonom govorila da sam posebna.
zato mi je bilo čudno što me jedno jutro nazvala, pomalo hladnog glasa,
i rekla da se hitno moramo naći.
čekala sam ju oko petnaestak minuta. neobično. pojavila se neodoljiva.
izgledala je poput bisera. čista i sjajna. obučena u nesvakidašnju kombinaciju. ljubičasto zlatne hlače, duljine do pola lista. prilično skrojene
uz nogu. paperjasta bijela prozirna tunika ispod koje se nazirao grudnjak
vrlo upitnog funkcionalnog efekta, sa tankom narančastom etno trakicom
po rubovima. naramenice, tek da ga održe na visini zadatka.
i preko svega tamno ljubičasti blejzer, bez kopčanja. pleten debelim bodom, tako da je djelovao gotovo rupičasto. lan, malo grublji lan sa grudicama pamuka u sebi.
a torba, naravno po običaju, pletena, zagasito crno ljubičasta, komotna, na kopčanje,
sa jednim većim dugmetom na sredini.
i velike sunčane naočale sa tamno ljubičastim okvirom i ružičastim staklima.. blistala je.
izgledala neodoljivo. i znala je to.
znala je da zrači, i da se poneki prolaznik i okrenuo za njom. zbog tog
zagonetnog zračenja. u ruci je držala snikers i zadovoljno ga žvakala.
- smijući se prozbori mi - nisam stigla doručkovati.
nešto se događalo s njom, nisam mogla naslutiti točno što, ali u svakom
slučaju, nestala je ona ozbiljna žena koja mi je ostala u sjećanju.
sva raspirena i razdragana sjela je za stol. - neću skinuti blejzer jer je
tunika malo preprozirna, -nasmiješila mi se ponovo. neodoljivo.
imala sam osjećaj kao da nema niti jednu točku slabosti, kao da je
nedodirljiva.
kako sam čekala već neko vrijeme ispred mene je već bila naručena
dupla kava jer sam noćas iz nekih čudnih razloga malo spavala.
morala sam se razbuditi, htjela sam da se kvalitetno ispričamo i
da pri tom budem budna.