moja glava na tvom ramenu, zamisao,
ležim, i ništa tako ne nedostaje
kao tvoja nostalgija
za prirodom,
utvare se u mekoći zibaju ;
bezlična, naizgled, masa lica i očiju
se skuplja.
ulica je pretrpana kockama koje oni slažu
i semafori su zaplivali u nebo,
tvoj naboj ne napušta, rijetkosti nabasaju,
aura, koja me pritišće
svjetlost, samo na trenutak, puca u mene
ne razumijem, a htjela bih, zašto?
dugo
nismo bili zajedno, jesu li i ulice tvoga grada
užurbane, dok ti, sa strane, ne razumiješ sebe?