sinoćnja apokaliptika
u meni
i ti, kao trojstvo, zazivaš me

a utkana sam, kao i ti, u pore svemoćne

i najednom, sinoć, ja te prepoznajem

sva nemoć na usnama tvojim, meni je pohrlila
i kažem ti, nemoj noćas, nemoj
ali ti baš,

i ne daš mi da budem sama, ti si baš sinoć
upalio svjetlo.
Ne, bila ste dvojica, trojica, u isti tren
ajme, bila sam nestala

prepoznala sam te
i bila s tobom,
jedinim
tobom, jedinim mogućim, svojim
tobom


ne mogu se odmaknuti od te neprekidne
čežnje

a ti kao da bi još nešto rekao,
progutao te nemir. ti si ipak stao, i ispjevao najtužniju pjesmu ikad.
pjesmu o svojoj majci

nedostajanje u svemiru,
dječak u voljenom naručju
to si bio, sinoć