zlatna jesen zlati vale
dođi svijete, tako sam bila umorna od boli
a sunce budi
naše usnule usne
pogledaj kako
tvoj poljubac bridi
sa slanošću hridi
probija me
dođi, svijete
od boli, odlučih živjeti
i u paramparčad, razbiti
sve okuke mraka
dođi svijete, budi mi kum
svim mojim okrajcima
budi kora
čak i krik moje noge bio je na jedan način
sličan tebi
prizemljenom u parku
pamtim otada samo zelenilo
i plitku nevještu ogradu žičanu
sada je tu vojska lijevanog
željeza
pravim se da ne vidim
ja i dalje vidim
onu nevještu ogradu
možda se zaštitim od tankog zavodljivog
pogleda
u bezimenoj i oholoj sobi poluotvorenog
svjetla
smije se peć na tvoje prazne prste
nitko ne nosi šarenice kao ti
u svojoj kosi
rastreseni i zahuktali svijete