svatko ima pravo na svoje stihove
kao što ima pravo na svoju smrt
moja prijateljica je umrla ovo ljeto
i ispratila ga je na najmogućiji svečani način

a ja se sjećam njene ružičaste bluze
i osjećam njene velike grudi i sedefasti, smeđi dekolte
oko svojih očiju
sjećam se kako je motala cigarete

i jednom se bila malo napila, i otišla visoko, u neki mir
iako se grohotom smijala
sjećam se kako smo jednom šetale psa
a on nas je vukao sve dalje i dalje

svako odlučuje kada će poletjeti
gotovo sam sigurna, jer taj komadić mira ipak je dovoljno privlačan
nisam nikad prije razmišljala o brzoj vožnji na nebo
a ona postoji

na sahrani nije bio svećenik, jer ona je bila dobra djevojčica
i njen dečko ju je volio od najranije mladosti
oni su zajedno lebdjeli, i bili su slobodniji od drugih
bili su kao djeca, a imali su djecu.

ona i sad stoji, tu u sjeni, i gleda moje zamagljene oči
ja sam, kao njena druga sestra, potpuno vezana za taj njen pad
ali znam, ona je i sad tu
leti s ovim vjetrom, remeti mi dane u
svojoj roza bluzi