kad se vrate noći
i mirisi dana postanu
dugačke aleje
i ode sva tuga
nekud prema
dugama, i kad kiše
zasjaje poput
dragulja
a omare se izgube
u maestralu
mi ćemo se početi
doticati bradama, i
preklopit ćemo usne,
kao ponore
predati se radosti,
staviti kape da nas
zaklone od žara
i zalijevati travnjake
našeg pijanstva
i naših nagnutih
ramena, mi ćemo
početi brati cvijeće
koje je posijala vječnost
i koje se prelijeva
u svim bojama
božanske rapsodije








fotografija: sa neta

voljela bih da znaš...
kako te sanjam
sinoć, u kinu, film nepoznat...
ali zato, tvoje oči,
i tvoja glava....blago pacifika
tvoje ruke, otoci mojih
neprospavanih noći

i tvoja bedra, u koja zaronim
tako sigurno
i tako čvrsto, dok ti
predajem svoju
kosu
na oltar

voljela bih da znaš
da sam ranjiva jako
dok vjetar njiše
tvoje misli...
i da se pitam

jesi li i ti...
ponekad
zabrinut za mene

neka ode
sva moja bol i tuga.
sa
smokvinim listom
ogrni me

zasadi mi
sve grozdove
po leđima, da udahnem

prste agacije

koračajmo krilima
za izmaštane bogove

pokrij me, smokvinim listom
i sjenom
svojom

i laktovima sakrij
ono, što još
lebdi
po ćoškovima

i neka ode sva moja
bol i tuga

neka ode

sjajne oblutke
noći
pretvara u
izdanke pšenice
raskošnog
jutra

nema me,
oskudno je sjećanje
i oseka je

izgorjela je stara
slika
a novo predvorje
u tišini čeka

vrvi život, i ne da se
guraju se
vrte, kuckaju
žive ruke