koliko ćemo otići
daleko
kad nas otpreme sati
kad nas budu vezivali
kao vezice
smilja
zataknute
na haljinu
na revere
nekih vrućih
ljetnih noći

kako ćemo vješati
pokrivala za glavu
po dugačkim
hodnicima
kojima odzvanja
bjelina
i šutnja

a kad nam, konačno
pogledi odlutaju
kroz
lelujave zavjese
iza kojih se
pripeka
zalijepila za
pučinu

- kako ćemo dalje
pjevati
o krilatim snovima
- i nabubrenim
čežnjama,
i kako ćemo psima reći
da ne budu
žedni naših
ludih
onemoćalih zagrljaja

- i kako ćemo
premostiti
taj zavežljaj pijanog
mjeseca
- koji žari
nemoćne
- razbuktalo more
lijevat će se
po našim proplancima
gdje smo sadili
začuđene agave

- i mi ćemo
polagano uranjati
u svoje snove
na kraju - potpuno
zanijemiti
od blaženih
zelenih puteljaka