sjedimo u tvojoj dnevnoj sobi
pijuckamo kavu i pušimo
tišina i dim razlijevaju se zrakom
šapćeš nešto i pohlepno uvlačiš dim
čeznutljivo se želim poput njega
uvući u tvoja usta
čujem te kako pričaš , i počinjem vjerovati
da se nešto dobro događa
usne jedva da se miču
a tvoje oči gotovo me nepomično
gutaju
ne skidam pogled sa tvojih očiju
tako su obične, a za mene ocean
u kojem se utapam
nikada kao tada nisam osjetila da
ruže nikada ne umiru

jedno svjetlo spremalo se na počinak
a ja nisam željela
nikada kao tada zaustaviti tu svježu
kreaciju svijeta