Testiranje na životinjama je zakonska, a ne medicinska nužda.
Eksperimentalna psihologija se osniva na studijama na životinjama iako kliničkim psiholozima, dakle, onima koji izravno rade s ljudima, takvi pokusi ne predstavljaju mnogo: pregled dvaju časopisa iz kliničke psihologije otkriva kako se samo 33 od 4425 citata (0.75%) referira na studije na životinjama. (Kelly JA. Psychological research and the rights of animals: Disagreement with Miller (letter). American Psychologist 1986; 41:839-841)
Iako prema takvim dosptupnim podacima ne postoji nikakva stvarna nužda da se pokusi izvode na životinjama jer onima koji zapravo rade na ljudima nisu od nekakve svrhe, to se ipak radi. Ne zato jer su pokusi na životinjama jeftini. Nisu. To je još jedna predrasuda. Zapravo, s nastankom transgeničnih, srođenih i inih sojeva, sve su skuplji.
Postoji zakonska obveza testiranja na životinjama koja dobro služi kao iluzija sigurnosti vladinim i privatnim tvrtkama i ministarstvima zdravstva, osiguravajućim kućama i sl, znači svima koji stoje iza pokusa i proizvoda koji se testiraju. To je pranje ruku. Ako je nešto testirano na životinjama, ali se uspostavi da šteti ljudima, proizvođači su zaštićeni. Nije to nikakva teorija zavjere, sve je transparentno, ali tako stvari funkcioniraju.
Ilustracija: As FDA toxicology reviewer Anita O’Connor stated in 2004, “Most of the animal tests we accept have never been validated. They evolved over the past 20 years and the FDA is comfortable with them.”
Pokusi na životinjama nikad nisu službeno opravdani kao osnova istaživanju lijekova, bolesti ili bilo čega što se tiče ljudi. Oni su jednostavno s vremenom zaostali kao zastarjela praksa.
|