Pokreni se.

Nije sve u novcu...ili je?

Od malena sam težila da imam što više materijalnog. Nikad mi nije bilo dosta. Da se razumijemo živim sasvim pristojno, mogla bi čak reći i iznad prosjeka u našoj državi. Ali oduvijek sam težila da imam baš puno novaca. Smatram da ljudi koji ga nemaju jednostavno ne mogu u potpunosti biti sretni. Gledam mlade ljude danas, kako se muče, samo da bi sebi osigurali stan, mjesto za život. Kako gledaju na svaku kunu da bi n kraju mjeseca čim više mogli staviti sa strane. Meni je to tužno. Da imam puno, ali baš puno novaca, ne bi trebala razmišljati o školovanju, poslu, karijeri... Mogla bi raditi samo ono što volim. I imam neke ideje. Ali nikako da se pokrenem. Nikako da se usudim. Da idem za svojim snovima. Evo, priznajem moj san je biti uspješna i bogata žena makar je u današnje vrijeme to grijeh i odmah si materijalista. Smatram da bi se većina mojih problema obrisala s novcima. Izluđuje me to što si ne mogu priuštiti sve što poželim. Često me ljudi osuđuju kada čuju moje mišljenje o tome, ali mislim da definitivno nisam jedina koja tako misli. Lakše je i biti tužan s parama, nego bez njih. Naravno, najvažnije je da smo svi zdravi i toga sam svjesna i zahvalna sam na tome. I ne mogu tvrditi da bi zaista bila sretna kad bi bila jako bogata. Ali moje mišljenje je za sad takvo. Mrzim riječ prosječan. A upravo se tako osjećam. Prosječna djevojka s velikim, nerealnim maštanjima. Eto, podijelila sam to ukratko. Mlada sam još, ne znam što me čeka, ali trenutno se osjećam kao da mi je život na čekanju i da ne poduzimam ništa nego samo čekam dok on prolazi. Svaki dan osjećam da sam propustila jednu priliku k putu ostvarenja snova i debelog novčanika.