Drugi par postoli

četvrtak, 21.11.2019.

Težak dan (ne baš)

Još jedan težak prođe dan
svakodnevne kataklizme
čovjek tužan il radostan
treba dan da sretno klizne.

Ako mjesto klizne gmizne
stropošta se zbog banane
pljuska sreći jednu zvizne
što nam stvara svježe rane.

Još jedan težak prođe dan
kolopleti paradigmi
dok iznad glave visi kran
ti mu mahni i namigni.

Ako ipak takvo breme
tvoja leđa nagrbusi
nema straha, nema treme
tad mu drsko ti odbrusi.

Život je lijep, život je san
život je predivni sunčani dan
život je dašak plavetnila neba
život je žena kad osvrt tvoj treba.

Život je more na pučini tamnoj
život je sreća esenciji samoj
život je dijete ne sluteć ništa
život je brodić izvan pristaništa.

I zato svaki težak dan
u salvi karikatura
shvati kao ružnjikav san
dok ne stigne inventura.

A kad dođe prvim vlakom
otjerat će sve zle duse
da ti kročiš jasnim tragom
ponovno se uzdaš u se.

Oznake: recitacija

- 00:19 - Zabiberi (3) - Isprintaj - #

nedjelja, 27.10.2019.

Na kraju radne sezone

Radni ugovor mi je sa 18.10 2019 istekao u ovoj godini.Bogami smo se svi dosta i naradili,šta bi se reklo,neko više,a neko malo manje pošteno,jer kako u svakoj firmi biva i svakom poduzeću,uvijek ima onih koji cinkare,uvlače se u dupe,podilaze,ližu đonove šefovima i šefićima,samo kako bi se izvukli od težih radnji.Ne uspiju u tome svi takvi dupelizci,ali neki ipak da.Zavisno o tome koliko si šefu drag i simpatičan i koliko dobro blebećeš i igraš oko njega,donosiš mu poklone u vidu kakvog pršuta,kobasica,sira,vina,rakije..itd,ali na skriveć naravno da drugi ne vide,ali zna se,sve se vrlo brzo sazna.
Radim na poslovima hortikulture u jednom respektabilnom camping resortu,a nas u grupi je ove godine bilo 27. 27 radnika koji moraju održavati 100 hektara campa,plus naravno jedan šef i jedan šefić…sveukupno 29.
Kamp ima tri trgovine,četri restorana,tržnicu,desetak pekara i 16 sanitarnih čvorova,jedan car wash,dva bazena od kojih jedan s toboganima,teniske terene,terene za odbojku,košarku i nogomet,minigolf i razne druge sportske sadržaje,kao i multufunkcionalnu dvoranu.Kako se kamp svake godine nadograđuje tako se mjenja i nadodaje njegov sadržaj.
Dijapazon poslova koji moramo obavljati je dosta raznolik,od onih hortikulturalnih (košnja trave,rezanje živice,plijevljenje,okopavanje,grabljanje,sadnja mladih nasada,navažanje zemlje,piljenje suhih stabala i grana),do onih ne hortikulturalnih,a to je ( čišćenje plaže od morske alge i raznoraznog smeća koje je donjelo more ili koje su gosti za sobom ostavili,uklanjanje nanosa zemlje i rizle sa cesta nakon većih pljuskova,metenje cesta,odvoz plastične ambalaže i kartona na odlagalište za reciklažu,kupljenje bilo kakvog smeća bačenog uz kontejnere ili ostavljenog negdje u kampu,te ukoliko je potrebna bilo kakva fizička snaga u odnošenju i donošenju nekakvog tereta,tu smo uvijek mi na piku,bez obzira što takav rad ne spada u hortikulturu.Ukratko,osim hortikulture,mi obavljamo dosta drugih ne hortikulturalnih poslova kako bi camp bio relativno uredan i isto tako čist za goste.
Pa malo da rezimiramo sezonu kakva je bila…
Nije bila baš toliko kišna,tako reći kiše skoro da i nije bilo,osim ona dva nevremena negdje krajem augusta…inače tu i tamo malo oblačno,ali bez nekih većih oborina.kako smo mi iz grupe obavljali sve pripremne radove uoči otvaranja sezone,tako su stizala i radna snaga iz drugih resora.Tako primjerice čistačice sanitarija i spremačice po kamp kućicama.Vratile su se neke i koje su lanjske godine radile,ali ove nove koje su došle,neke od njih su bile “starije“ žene već u 60-ima..na oko bi se reklo.
Sve su ona bile kao i uostalom većina radnika u campu,radnici iz unutrašnjosti Hrvatske,mahom iz Slavonije.

Ove godine zatekao me posao skupljanja plastične i kartonske ambalaže koje smo kolega i ja svakodnevno praznili iz kanti i kontejnera i odvozili posebnim vozilom,tj Papa-mobilom na odlagalište,gdje se ono dalje obrađivalo i spremalo za reciklažu.Reklo bi se lak posao,ništa teško.Promatrač bi rekao da se samo vozimo po kampu.Međutim nije bilo tako niti blizu.Kad se uzme u obzir da ne spominjem i onu vrućinu u 7,8,pa i 9 mjesecu kad moraš isprazniti 80 punktova po campu,gdje se nelaze kontejneri i kante za odpad,boga mi moraš dvoje gaće promjenit da bi sve obišao,a da ne govorim o tome koliko je posla oko toga kad je camp krcat,a kapacitet mu je cca 12 000 gostiju.
Pored kontejnera,ali i u samom kontejneru gosti,pred odlazak ostavljaju ili bacaju raznorazni inventar koji je još dobar za upotrebu,pa se tako može naći skoro novo ili malo korišteno kuhinjsko posuđe,roštilji,razno razni alat,ali i bijela tehnika…televizori,frižideri,mikrovalke,sokovnici,mašine za kavu,ali i raznorazna obuća,cipele,patike..itd i sve je to naravno još uvijek sasvim upotrebljivo i funkcionalno i normalna stvar da će svaki radnik,ako naiđe na tako šta sebi ponjeti doma i očistiti i dalje upotrebljavati dok se može.

Nema tu lakog posla.Naš posao u hortikulturi,sve je fizikalija,bilo tko šta da radi.Sve ima svoju težinu i odgovornost.Na kraju krajeva iz nekog razlogasmo svi tu.
Konzumiranje alkohola za vrijeme radnog vremena u kampu strogo je zabranjeno do te mjere ukoliko se pojavi kontrola i uhvati nekog pijanog ili pripitog,slijedi mu momentalni otkaz,a pive se popilo više nego ikad.Ne možeš ti u poslu,kad ono sunce pripeče i grlo zasuši izdržat,a da na mazneš koju pivu.Mjesta hvala bogu za se sakrit ima kol`ko ti bog hoće…iza grma,iza stabla,iza neke padine…Pivu-dvije,samo suneš u sebe i odmah je lakše,a kroz rad i vrućinu alkohol kroz kožu,znoj i disanje ispari za sat vremena…i ni alkohola ni problema nema…svi trijezni.

Kamp ima plažu koja se proteže u dužini od 6 km i jedan od težih poslova je skupljanje alge koje more svakodnevno nemilo na nju nanosi.Alga se skuplja vilama i krca na traktor,a posao je organiziran tako da nas šestorica odmah ujutro krenemo od sredine plaže…tri lijevo,tri desno,tako da svaki tim ima za očistit po 3 km plaže.

Kažu,kad bi se sva živica u kampu poredala u jednu liniju,dužina bi oznosila oko 100km,a nju moraš rezati sa tri strane,lijevo,desno i po vrhu.Dva tima od po 6 radnika svaki,trimerima i grabljama u 10 dana,kad uhvatimo ho-ruk ritam to nekako uspijemo sve porezat i očistit.

Da ne nabrajam samo o poslu,još o košnji trave,plijevljenju i rezanju stabala i suhih grana,ovaj post još dugo ne bi bio gotov,pa ću tako kratko prijeći na onu lijepšu stranu priče.

Kamp se za goste svake godine ne otvara u isto vrijeme,ponekad je to početkom maja,a ponekad već sredinom aprila.Na ljetovanje dolaze u luksuznim SUV-ovima,Jeepovima,raznim monovolumenima,kombijima,kamionima,pa i autobusima preuređenim u home mobile.
Spektar gostiju je raznolik,koji dolaze iz gotovo cijele Europe,pa čak iz Rusije,Ukrajine,Azerbeidžana,a najviše je naravno Njemaca,Austrijanaca,Holanđana,Talijana,a sve je više Slovenaca,Poljaka i Čeha.
Načrčkani tetovažama svi do jednoga…i muško i žensko,pa čak i starci.Ti boga,ne znaš koji je od njih luđi u tome.Ko da se takmiče ko će ih više imat po sebi…i po rukama i po nogama i na pi… i na ku… i po leđima i po prsima i po sisama i po dupetu,a neki i po glavi…samo im fale još tabani i dlanovi,pa su kompletni.

Kako je kamp postao resort,sve je manje parcela namjenjenih gostima koji dolaze camperima i camp prikolicama,a sve više je kamp kućica koje su smještene u tzv.kamp naselja.

Najveća navala gostiju je nakon završetka školske godine,a to znači negdje od sredine lipnja mjeseca pa na dalje do početka srpnja…zavisno kako u kojoj zemlji.To je vrijeme kad sunce počinje sve više peći i sve je više posla,a po vrućine sve je i teže obavljati radne zadaće,ali mora se.

Melem na ranu u cijeloj toj priči su strankinje,za kojima svi mi radnici u prolazu okrećemo glavu.Mlade,utegnute,vitkih figura,istrenirane,sisate,guzate,u kupaćim kostimima ili samo majicama bez grudnjaka,mnoge od njih namjerno izlažu svoje atribute,samo kako bi bile viđene,a to nama radnicima kampa teško da oku promaći može.Ništa manje neprimjetno za njima ne zaostaju ni starije dobrodržeće dospođe,koje su već prebacile 50-u ili 60-u preko ramena,ali još se ne predaju i održavaju svoj izgled i tijelo kako bi izgledale što više sexy i provokativno.Ponekad se čini kao da kamp odiše nekom erotikom po tom pitanju.Može se tako naići da neke strankinje na ljetovanje dolaze solo,bez muževa ili djece.Nama radnicima campa,strogo je zabranjeno da u vrijeme radnog vremena ulazimo u bilo kakve zavodničke kontakte s gostima,ali opet…sve je dozvoljeno dok ne budeš uhvaćen ili prijavljen…tako da to nosi i određen rizik.
Za onoga ko može i ko ima dovoljno vremena za vrijeme ili nakon radnog vremena zavoditi može spremačice,čistačica ili konobarice,ali opet s rezervom.Na kraju krajeva,ko je vidio samo radit i radit…treba malo i živit.Većinom se ljubavna događanja odvijaju nakon radnog vremena kad se ljudi nakon posla opuste,pa se tako rađaju i nove veze i ljubavi…makar samo i sezonski.

Za nevjerovati je,ali primjetio sam da dosta gostiju campa pozna ili nešto razumije Hrvatski jezik bez obzira na nacionalnost,pa mi radnici moramo paziti šta pričamo i o čemu govorimo kad smo u njihovoj blizini.

Photo by Pojidež
Eto da ne švrljkam više,privest ću ovu priču kraju.Eto me na kraju sezone.Stojim gordo podbočen na vile i gledam one zadnje kupove odrezanog grmlja,koji su ostali još za pokupit dole niže iza onih živica i particela.Spreman kako ću ih veselo nabost na ove vile i prebacit preko ramena na traktor prikolicu i tako privest posao kraju,pa ćemo kasnije mi radni kolege zarundati se u nekoj oštariji,oprostiti se i zaželjeti da se do godine opet vidimo,pa ćemo tako svi skupa i okončat ovu radnu sezonu.






Oznake: posao, hortikultura, Camping

- 23:00 - Zabiberi (8) - Isprintaj - #

subota, 28.09.2019.

Svako nekog sebi traži..ili

...photo by internet

ja tako kavu jutros na terasi i pomalo pućkam cigaru i prođe mi odjednom miso,pa sam eto brže bolje to pretočio na papir,prije nego što izblijedi iz glave.

…Mi koji smo solo i tražimo partnere ili nekoga koga bi htijeli da nam uljepša život,bilo na standaran način u realnom životu koji je po meni nekako najprirodniji i koji najviše podržavam ili preko palete raznih virtualnih sajtova za upoznavanje u nadi da ćemo baš tu najprije sebi nekoga naći.Na takvikm mjestima imamo izbora za biranje,ili očekujemo da ćemo možda biti birani.Međutim,nije li možda za neke od nas to očekivanje ili nada ipak uzaludno.

Možda općenito uspijeha u ljubavi da nađe ili bude pronađen imaju samo odabrani,kod kojih su spolovi međusobno u komunikaciji osjetili ono nešto..reko bi se dobra vibra ili klik.Ponekad je potrebno tako malo onog nečega da se zapali iskra.

Dok s druge strane možda oni koji sebi traže na tim sajtovima za upoznavanje samo gube vrijeme,ali ne odustaju,jer se nadaju da će na takvom mjestu uspješnije naći sebi naći srodnu dušu nego u realnom životu,ili će pak biti pronađeni.

Možda za njih je sudbina odredila neko drugo mjesto,gdje će naći ono što traže,pa čak i onda kad ne budu tražili, a ako se nađu na pravom mjestu u pravo vrijeme s pravom osobom…desit će se.

Možda su neki od nas ranije već i pronašli nekoga sebi,s kojim su proveli dio života,ali eto desilo se da su prekinuli vezu, pa se nadaju da će slijedeći put biti uspiješniji i bolje sreće…i tako red za redom,nada za nadom..prolaze dani,mjeseci,a možda i godine…bezuspiješno,ali kako za koga...jer nekima se i posrećilo,pa već godinama složno žive.

Dok nas koji i dalje tražimo ono pravo čeka na nekom X,Y,Z mjestu..onako,on the first sight...,negdje u gradu,autobusu,trgovini,kafiću,bolnici,apoteci,knjižari,tržnici,itd…ali mi to ne možemo znati.

Danas je puno teže sebi pronaći životnog partnera,nego što je to nekad bilo.Vremena su se promjenila,ljudi su se promjenili,pa tako i sredina.Ljudi međusobno previše jedno drugoga važu,odmjeravaju skeniraju,rekao bih više po materijalnoj nego po duhovnoj osnovi.Rijetko koji se prepuštaju jedno drugome samo tako,po principu,,,neka sve voda nosi,šta bude bit će...

..ali na kraju krajeva,ako si možeš dobro organizirati život,koji će biti ispunjen nekim poslom,aktivnošću,hobijem,kreativnošću i da te zdravlje relativno dobro i da se općenito možeš brinuti sam za sebe...i kad s takvim načinom života uđeš u određenu rutinu..makar je u dvoje lijepše,u ovom slučaju možda partner i nije potreban

Oznake: ljubav bez kalkulacija

- 23:59 - Zabiberi (15) - Isprintaj - #

srijeda, 11.09.2019.

Plivački maraton


photo by internet

..malo kasnim s objavom ovog bloga,jer je datum malo odmako,al dobro..

...i tako evo već postala je svojevrsna tradicija da se u Poreču svake godine početkom rujna održava plivački maraton pod nazivom Porečki delfin,koji je ove godine obilježio jubilarnu dvadesetgodišnjicu.Za razliku od prijašnjih godina,ove godine startao je nešto ranije tj krajem kolovoza,zbog održavanja jednog drugog također važnog eventa,koji nema tako dugu tradiciju,a čije održavanje zavisi od položaja mjesečevih mijena.Riječ je u lovu na tunu iliti "Big game fishing".

Od dosadašnji 20 maratona kojih je od početka održano,ja sam sve skupa s ovim jubilarnim odplivao 7,pa tako da moju sobu krasi 7 pozlaćenih medalja.Bit Porečkog maratina je natjecateljskog karatera za plivače iz raznoraznih klubova,koji utrkom za jedno od prva tri mjesta skupljaju bodove za Cro cup,dok je za rekreativce ne natjecateljskog,koji mogu dionice etapa osim klasičnih stilova otplivati na raznorazne načine sa raznoraznim pomagalima (peraje,maska,luftmadrac itd ),a etape su podjeljene u dužinama od 1500,3000 i 5000 metara.
Dakle,za plivače rekreativce (kategorija u koju i ja spadam) ,a čija dob može biti od 7 do 77 godina,bitno je odplivati dionicu koju svaki plivač svojevoljno sebi po svojim mogućnostima odabire,a ukoliko odpliva 1500 m. dobiva brončanu,3000 m srebrnu,a 5000 m zlatnu medalju…Vraga zlatnu..pozlaćenu ili posrebrenu ili pobronzanu..
Toga dana osvanuo je lijep,sunčan i topao ljetni dan i sve je obećavalo da će more biti mirno i bez valova,što je idealno za plivanje.Osim prijavljenih domaćih plivača bilo je i onih iz drugih država,od kojih je u najvećem broju bilo Mađara,koji redovito svake godine dolaze na takva natjecanja,a osim njih tu je bilo i Čeha,Talijana,Nijemaca i ostalih.Sveukupno između 1000 i 1500 natjecatelja,što djece,žena,muškaraca mladih – starih,pa i invalida.
Makar je za plivače amatere maraton nenatjecateljskog karaktera,svejedno se štopa vrijeme svakom pojedincu,jer je svako znatiželjan za koje je vrijeme odplivao svoju dionicu.

Startao sam sa brojem 985 dok sam došao na natjecanje u 13 sati,platio kotizaciju 100 kuna i ispunio prijavu.Veći dio natjecatelja,njih 2/3,kako je ko ulazio u more,već je odplivao svako svoju dionicu još u prijepodnevnim satima,tako da sam se ja našao među onih 1/3 koja je to tek trebala ućiniti.

Kao i svake godine,budući da sam dobar plivač,cilj mi je odplivati punu etapu od 5000 metara,tako da ni ove godine to nije bila iznimka. Plivao sam duž psihološke linije iliti plutosinta,koji je bio razvučen cijelom dužinom maratona,a u tome trenutku,koliko god sam mogao vidjeti pred amnom nije bilo puno plivača,tek nekoliko manjih grupica.U moru je bilo dosta rebraša ( nešto nalik na meduzu,ali nije meduza),koje na sreću plivačima ne mogu naškoditi u smislu da ih opeku,ali i po koji veći klobuk,koji su kako sam plivao u sve dublje more postepeno nestajali.Nakon svakih preplivanih 500 metara nalazi se velika plutača,koja daje do znanja svakom plivaču koliko je preplivao.
Prvu manju grupu plivača koja se nalazila pred amnom brzo sam sustigao već kod prvih 500 metara,da bi nakon toga nastavio plivati sam,sustižući i prestižući tek rijetke pojedince.Drugu manju grupu uočio sam na 1500-om metru,koje sam također sustigao,ali ta je grupa na tom mjestu odustala od daljnjeg plivanja.Vjerovatno im je 1500 metara bilo dovoljno,ili su se na kratko odmorili,pa nastavili kasnije dalje.

Naime,na 1500-om i 3000-om metru nalazi se manji brod za prihvat plivača koji to žele,da se mogu malo odmoriti i okrijepiti,kako bi plivanje nastavili kasnije.a zmeđu tih brodova na svakih 200 metara poredane su barke,koje su tu sigurnosti radi,ako nekome nešto zatreba,ili se želi osvježiti ili odmoriti,pa i odustati od daljnjeg plivanja,jer kako sam već rekao,maraton plivaju i žene i djeca i starci,pa čak i invalidi ( koje sam znao tijekom plivanja susretati)bez obzira na to kakve su fizičke kondicije,koji zato maraton plivaju na svoju odgovornost,ali iz sigurnosti radi da se nešto ne desi,tu se nalaze i pomoćna plovila.

Kad sam doplivao do 1500-metra,ispred mene koliko god sam mogao vidjeti izgledalo je da ne pliva gotovo nitko,a isto tako niti iza sebe nisam nikog vidio.Tako da mi se činilo da ću do kraja maratona plivati potpuno sam,a tako je i bilo.Pozicija na kilometru i po,na kojem sam se nalazio bila je kod otočića Barbaran,dok se plutača koja označava poziciju na 3 km odandje nije ni vidjela,makar je more bilo relativno mirno.Mislim si…radije bi da pliva još netko sa mnom bar još kilometar i po,kako bi ipak imao neku motivaciju,jer ovako sam,nije da me je strah,ali mi je bez veze nekako.Nakon što sam sačekao par minuta gledajući unatrag ne bi li se možda ko pojavio,krenem napred plivati solo.

Kako nisam baš bio motiviran da ostvarim što bolje vrijeme na kraju,važno mi je bilo samo da odplivam cijelih 5000 metara,što moram priznati ipak,nije baš mali izazov,ne samo u ovom maratonu,nego u svima u kojima sam učestvovao do sada.

Prošavši tako drugi kilometar primjetio sam da me peče grlo od soli,te da mi je potrebno nešto kako bi se osvježio i ugasio žeđ,pa sam zamolio ljude koji su bili na okolnim barkama da mi daju nešto za žeđ,pa sam tako dobio bombon i čašu vode što mi je iole pomoglo da maraton izdržim do kraja.Moram priznati da sam malo i varao,jer sam se jednim dijelom vukao i povlačio rukama po psihološkoj liniji,ne bi li dobio neko bolje ubrzanje,no čini se da mi to nije baš puno pomoglo.U jednom dijelu upitao sam čovjeka s barke;..Da li ja to plivam sam,te da li s barke vidi još kakve plivače ispred ili iza mene,na što mi je odgovorio da vidi kako neke dvije cure upravo prelaze treći kilometar,dok sam ja drugi tek nedavno prošao.

Nastavim tako dalje u istom tempu i doplivam do 3 kilometra,gdje je bio usidren drugi manj brodić,ali moram priznati da sam osjećao već određeni umor,što od mora,što od sunca.Kažu da u moru pocrniš duplo brže,nego na plaži,da ne kažem izgoriš,što sam i primjetio kasnije kad sam stigao do cilja.
Preplivajući 3 kilometra,ostalo mi je još dva do kraja maratona,pa mislim u sebi,ako sam 3 preplivao,ostalo mi je još 2 kilometra,a kako je 2 manje od 3,taj ostatak će za mene biti pace of cake i tako ohrabren tom mišlju nastavio sam plivati dalje.

Nakon nekog vremena ugladao sam i dno,a to je značilo da se sve više približavam obali.Opet su se pojavile one meduze rebraši u klobuci,koje sam vidio plivajući kraul s lijeve i desne strane.Nekako mi se činilo kao da pozdravljaju moj dolazak i plivanje koje se sve više približavalo kraju.Najteže mi je bilo plivati tih dva kilometra do kraja,em što sam se i umorio,em što su i te velike plutače koje su bile na svakih 500 metara,sad izgledalo da ih ima više,pa sam jedva čekao kad će konačno taj cilj.Ne prođe malo i eto ukazao se.Meni je u daljini nekako izgledao sićušan žut,veliki transparent na kojem je pisalo finish.

Normalno,kako sam veći dio maratona odplivao gotovo sam,takav sam stigao i na cilj,do kojeg sam konačno doplivao.Popnem se uz željezne stepenice na čvrsto tlo,gdje me spremno dočekala nasmijana hostesa s foto aparatom koja me uslikala čim sam izašao iz mora.Također mi je očitala i vrijeme koje sam odplivao.
Otišao sam do paviljona i osvježio se lubenicama koje su bile narezane za sve plivače.Također svim plivačima dodjeljena je i majca plivačkog matarona i naravno medalja,prema onome kako je tko odplivao koju dionicu,a ja sam naravno pobrao i osmu zlatnu,tj pozlaćenu.

Vrijeme koje sam ovaj put odplivao bilo je relativno solidno,makar sam očekivao da će biti ipak malo kraće,tako da unatoč svemu nisam oborio vlastiti rekord.
Najbrže odplivan maraton u dužini od 5000m ostvario sam 2016 u vremenu 1:57:29,dok u ovogodišnjem kaskam za dobrih pola sata.

Moje vrijeme 2:29:27.

Oznake: plivanje

- 23:37 - Zabiberi (16) - Isprintaj - #

četvrtak, 14.02.2019.

Sritno Valentinovo

...eko,lipo...ja san se pronta,tj stija san reć,sutra ću se prontat...lipo regulat,uprat,navonjat i poj tamo kamo rabi poj kadi će me vuona dočekat....
a kupija san joj jednu lipu velu ćokolatu z rižon,pak još ništo ča van neću povidat i na kraju lipu crlenu rožu,ča vajka gre uz takove prilike..magari...rože bi se tribale davat ne samo na Valentinovo,nego i anka druge dane u litu,ima niki ča daju rože saki dan...a tako bi i rabilo jušto....
meni se pera da će to bit sasvin dovoljan znak pažnje,ali i šurprež,perke joj nis niš govorija da ću joj ča dones...alora,nek bude šurprežana...ma vero će...


..a kako je pasalo sve skupa,to ću van sutra povidat..ili prikosutra,ko buden bia kapac..perke..

photo by Pojidež
...eko,nek van je sritno Valentinovo,za se ki imaju svoju i svojega kega.....Kuraja i trdo sprida.

Oznake: valentinovo, ljubav

- 01:50 - Zabiberi (1) - Isprintaj - #

srijeda, 13.02.2019.

Zima u kratkim rukavima...

...skoro da bi i mogla i biti ove godine ili sudeći barem po ovim danima u veljači.Barem ovdje u Istri nekako je kratko trajala neka posebna hladnoća kakva inače zna biti,a onakva kakva je lani bila u ovo vrijeme,jedva da bi se s ovom mogla prepoznat...eh sada...kako za koga.
Još je rano za spremanje zimske robe u ormare,ali ovi dani u popodnevnim satima ugodni za šetnju i biciklarenje mame izlaske u prirodu i na sveži zrak.



photo by Pojidež
...u giru popodnevnog sunca



photo by Pojidež
...spremno čekaju prve sunčače ili možda već kupaće

Oznake: priroda

- 01:08 - Zabiberi (7) - Isprintaj - #

nedjelja, 10.02.2019.

Klikanje među ljudima

Baš se pitam šta je uzrok tome da se ljudi međusobno odjednom "kliknu"po pozitivi ili negativi,a da se prethodno uopće ne poznaju i nisu se nikad sreli ??

photo by Internet

Oznake: radoznalost

- 00:06 - Zabiberi (7) - Isprintaj - #

petak, 01.02.2019.

Trenutak u međuvremenu

...pokušao sam uhvatiti na jedan svoj poseban način,a to znači uslikati grad bez ljudi u vrijeme kad prelaze ulice, prolaze, zebre,parkove itd.Dakle uhvatiti trenutak u oku objektiva kad se u kadru neće vidjeti da se nešto kreće.Za taj podhvat odlučio sam uzeti dva kriterija,a to je da nesmije u kadru biti nigdje pješaka ili biciklista u prolazu,niti neko drugo motorno vozilo koje bi se vidjelo da je u pokretu.Naravno parkirane automobile nisam mogao maknuti,kao ni sve ostalo drugo što bi nagovještavalo ili izgledalo da je grad uistinu prazan.

Prihvatiti se tog izazova,rekao bih da je to taman posao za nekoga koji nema ništa drugo pametnije za radit i koji je u glavi,reklo bi se malo prošvika,pa se prihvatio fotkanja,kako bi uslikao prazan grad.Upravo tako na neke trenutke sam se i osjećao dok sam stajao vani na uglu nekog trga,ulice,parka ili raskrižja i ponekad po pola sata ili sat čekao taj trenutak na koji vrebam,spremno i napeto prateći kako se situacija predamnom odvija i što se gdje kreće,kuda i kamo ide i od kuda što dolazi ili odlazi.

Trajalo je to nekoliko dana,po hladnoći i to uglavnom u svakim danom,a ne samo vikendom subota i nedjelja,kao iz fola, onda je manje ljudi,pa će biti lakše uslikat,ili ako je kišni dan također.Često je bilo prizora kad se pred amnom na trgovima ili raskrižju kreće i izmjenjuje non-stop 4-5 ljudi i 4-5 vozila i to je znalo potrajati i koji sat vremena i više i nikako dočekati trenutak kako bi u objektivu uhvatio ono što želim.Da bi uhvatio ono što želim morao sam biti napet ko puška i čekati taj trenutak,jer ako ga propustim,na sljedeći ću morati možda čekati i sat vremena ili možda doći sutra opet,a znalo je koji put tako i biti.
Imao sam neki feeling da su me ljudi koji su pored mene prolazili,a pogotovo oni koji su možda ili me jesu prepoznali,na mjestima gdje sam znao i duže stajati i čekati promatrali kao nekoga kojem nisu baš sve ovce ili šarafi u glavi na broju.

Kad zatopli i kad počnu dolazit turisti u naš grad,takav podhvat je drugi par postoli,a da ne govorim o ljetu.Zato se i jesam u to upustio sada zimi, dok je puno manje gužve i ljudi vani, što opet ne znači da je do razultata začinjenog strpljenjem,stajanjem i čekanjem bilo lako doći.Neki će možda pomisliti,uslikati to je peace of cake....pa možda i je,ali negdje noću,poslije 22 ili 23 sata,ili kad kiša pada,pa nema vani nikog.


photo by Pojidež

Oznake: fotografija

- 17:50 - Zabiberi (7) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 28.01.2019.

Kuda idu divlje svinje ?



Kako je danas na vjestima objavljeno da je odobren odstrijel divljih svinja,bez obzira na lovostaj u visokom postotku zbog navodne epidemije svinjske gripe,s time da se sačuva dovoljno jedinki za opstanak i razmnožavanje vrste u Hrvatskoj.Lovački savez se navodno protivi takvoj mjeri jer smatraju da situacija nije još toliko alarmantna da bi se moralo poubijat oko 2500 divljih svinja,kao i da je to pre velika brojkaTreba i naglasiti da u Hrvatskoj još nije zabilježen ni jedan slučaj zaraze tim virusom.Možda je do pojave svinjske gripe ipak došlo u nekim djelovima Hrvatske,što ne znači da se u cijeloj Hrvatskoj mora odstrijeliti toliki broj,odnosno gdje god se one pojave..s time da lovačka služba i prati njihove migracije.Lovci osim što love divljač općenito,oni ih i čuvaju od istrijebljenja,što se nalazi u lovačkom kodeksu,tako da se nadaju da do tako velikog broja odstrijela ipak neće doći.To se i meni čini suludo i preuranjeno,makar nisam lovac.Kako je Hrvatska članica EU,ja mislim da se ta svinjska gripa na mjestu gdje se pojavi može kontrolirati i staviti pod nadzor,kao i poduzeti adekvatne preventivne mjere.Kod nas u Hrvatskoj ne vlada još toliko velika zaraza ili epidemija kao što je to u nekim djelovima Europe,pa ne treba sad odmah sve uništiti ili svesti broj te divljači na minimum tek toliko da se ne istrijebi do kraja.Budući da smo članica EU,rekao bih da ta odluka ili naredba ne dolazi od naše vlade,nego s nekog sjedišta EU,a to je drugi par postoli

Ako je divlja svinja prenositelj svinjske gripe,treba li tu životinju potamaniti kako se svinjska gripa ne bi prenjela na domaće svinje,a s domaćih svinja na čovjeka,jer ih on uzgaja za svoje prehrambene potrebe,dakle sve se radi na tome da se čovjek ne zarazi i oboli.Zato treba što prije utamaniti uzročnika kao zaraza neposredno ne bi prešla na čovjeka,jer nema drugog rješenja,a definitivno ima.

Nadam se da se u nekoj skoroj budućnosti neće pojaviti uz ovu svinjsku ili ptičju (koja je upitnika da li uopće ikad postojala) i neka vučja,medvjeđa ili zečja gripa,zaraza ili kuga...kako god se zvala.Kako bi i na njima bilo izvršeno istrebljenje ili depopulacija do te mjere da vrsta ne nestane ili da u konačnici proizađe da je sve to samo propaganda ili varka za neki viši cilj,gdje će netko na tome dobro zaraditi.

Oznake: lov

- 01:36 - Zabiberi (5) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 21.01.2019.

Vježbaj p... ti materina !!



...Rekao je ovaj vremešni 82 godišnji gospodin na upit novinara,koji su ga vjerovatno upitali da im kaže nešto o gripi ili tim boleštinama,jer ovo je sad upravo vrijeme kad haraju virusi gripe.Ja bih rekao da je on u pravu,kad bi to tako bilo kako on kaže,da nikad nije bio kod doktora i da vježba po 3 sata dnevno,a k tome se predpostavljam i zdravije hrani,vjerovatno ne puši,ne pije i možda nema ili nikad nije imao nekih drugih poroka u životu.Možda bi mnogi,kad bi sljedili njegov primjer bili puno zdraviji i manje šetali po bolnicama i kod doktora,pogotovo ovi iz njegove generacije,ali i oni puno mlađi...međutim to pravilo na žalost ne može biti za sve isto,jer nemamo svi iste predispozicije i prioritete,kao što ni stanje duha i tjela se kod svih ne poklapa jednako.tako da je njegova tvrdnja,u kojoj se je čak malo i narugao samo djelomično točna,jer njega vjerovatno ne zanimaju tođe sudbine,nego gleda sebe i po tom se ravna.
Da sad ne idem u detalje,mislim da bi mu na to mnogi mogli štošta reći,što pozitivno,što negativno.Nije rečeno da, ako bi svako slijedio njegov primjer nikad u životu neće biti bolestan od gripe ili sl,jer ne djeluju vanjski utjecaji na organizam kod svih jednako,kao što i nemaju svi jednak imunitet.Vježbao,ti,ne vježbao,neka boleština se uvijek može dobiti..kod nekih više,kod nekih manje,a neke i poštedi za skoro cijeli život.Puno toga zavisi od okolnosti kroz život gdje se krećeš,kroz šta sve prolaziš,kakva te sudbina prati,brige,stresovi,poroci..itd,a to nije kod svih ljudi jednako predodređeno,što itekako može utjecati za zdravlje pojedinca.Hoću reći da neke ljude kroz život sudbina više mazi,dok druge više gazi,na bilo koji način,tako da i to treba uzeti u obzir,a nepoznato je kako po tom pitanju stoji dotični gospodin.

U svakom slučaju vremena za malo vježbe uvijek ima.Danas postoji širok diapazon raznoraznih sportova i fizičkih aktivnosti,koji se može izabrati sukladno svojim željama i potrebama.Ne mora to biti dnevno 3 sata...dovoljno može biti i 30 minuta ili čak i manje,ali da bude dnevno.Počevši od malo razgibavanja,obične šetnje,hodanja,trčanja,biciklarenja,pa do složenijih vježbi i sportova.

Nekom fizičkom aktivnosti,trebalo bi se baviti,za onoga koji može,poželjno što duže kroz život,a ne onda kad to postane krajnja nužda,kad se nakupe kilogrami i kolesterol,mišići omlohave,kičma se iskrivi....Ruku pod ruku sa fizičkom aktivnosti ide i zdrava prehrana.Mnogi se laćaju vježbanja tek kad im počne gorit pod petama,a kad se netko bavi nekom fizičkom aktivnosti i hrani se kako treba kroz cijeli život,ili onaj koji to počne u zadnjih 5 minuta je drugi par postoli,kao i oni koji imaju vremana,a pokrenut se i za sebe nešto učinit kreću uvijek od "sutra"


Direktno:

Direktno

Oznake: Osvrt

- 10:46 - Zabiberi (3) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.