...dnevik male blogerice beznačajnih riječi...

she says: I finally had enough

The sun will set for you
And the shadow of the day
Will embrace the world in gray
And the sun will set for you
hm… hoće li to itko napraviti za mene? hoće li me netko dovoljno voljeti da skine zvijezde s neba i uništi ih za mene…
iako se to možda ne primijeti iz prvih nekoliko redaka ovog posta ja sam jako dobre volje… tako dobre da mi ju ne mogu pokvariti ni ovi komentari u kojima me vrijeđate i sve to jer sam to nadrasla… da mislim da to mogu reći… opet sam pronašla dijelove sebe koji su bili izgubljeni već godinama… a za to mi nije potrebna ničija ljubav…
zapravo spremna sam je se odreći… zašto bih si ja kidala živce zbog poruke u kojoj mi kaže da je slomio nogu, pa se sutra pojavi u školi… hm… kada je to bilo… davno… kao u nekom drugom životu… bila sam tako ljuta na njega… sjedila sam na onom starom radijatoru u školi, a on je došao s busom u jednom komadu, a noć prije mi je svašta napričao… zašto bih se ja brinula za njega, ili njih, slala im poruke samo da ih podsjetim koliko mi znače u ovom trenutku mog života…ne… dosta je… neka se pronađe jedna osoba koja će to isto činiti za mene... jesam još mlada i sve, ali ja tražim više… meni nije dovoljan usputni poljubac… ja želim strast zagrljaja i poljupce koji nisu omeđeni vremenskim rokovima… najgore je kada ste usred poljupca, a on stane i kaže da mora ići… pa zar nisam vrijedna da se zbog mene kasni… hm… mnogi jesu… i tko se onih pet minuta pretvaralo u sate koje su proveli sa mnom jer sam ih očarala ne znam čime… danas mi se čini da bih mogla imati koga poželim i da ne trebam ja plesati oko nekoga… ako će on mene maziti i paziti i ja ću to činiti… ali dosta mi je svega usputnoga… pa za boga miloga čak se i blondie smirila… ne znam koliko će to trajati, ali znam da želi da potraje i da će se prvi put i ona potruditi da to ne umre tek tako…

And the world seems to die
Please come back into my life
I need you warming light
hoću da mene netko tako moli jednom da ostanem u njegovom životu… mnogima je žao što sam ih napustila i što su nestali iz mog srca, ali nitko nije imao hrabrosti moliti me…
neću moliti ni ja… smijat ću se… i to iz sveg srca… trudit ću se ostaviti sve loše onoga časa kada se desi… pokušat ću biti više kao dora i tina… pokušat ću biti kao moja draga mare koja se smije unatoč svemu… pokušat ću biti ja… ali s osmjehom na licu… ova nova energija pršti u meni i nešto je najljepšega što sam osjetila u jako dugo vremena…
svaki dan žalim zbog mnogih stvari… nastojim ih zaboraviti ali ne mogu jer su dio mene… pa vrijeme ne mogu vratiti, zato ću ga naučiti poštivati… prestat ću tražiti ljubav u drugima jer ju prvo moram naći u sebi… ne krvim ni jednu od osoba koje su prekinule kontakte sa mnom jer sam stvarno bila nevjerojatna… ne znam kako me mare, blondie, stela, apokalypsa, nera, poslek, keko, veseli, ramona, iva i svi ostali još trpe… često opalim i ono što trebam i ono što ne trebam… žalim zbog izgubljenih prijateljstava kao što je ono s hrvojem ili little black dress… ali ne mogu vratiti vrijeme da poništim riječi koje su nas udaljile… kasno je… ali još stignem spasiti ljude koji su uz mene unatoč svemu…
okrećem novu stranicu i ovaj post će me stalno podsjećati na tu odluku… kada i zaboravim i vratim se depresijama znam da postoje ljudi koji će mi ga nabiti na nos i na tome sam im zahvalna…
a sada idem vidjeti što pišu ostali blogeri…

yours mindtraveller

the colour on your life has gone

hm… ovo me raspoloženje drži već neko vrijeme i svima idem na kur.., najviše blondie, ali kaj bih ja… bolje da pišem na blogu, nego da puknem kako sam prije znala i uništim sve oko sebe…
jedan čovac me pitao da zašto tako teško vodim loptu, a igram košarku… vodim ju kao da mi teško upravljati prstima… pa zato kaj mi je… a i kako ne bi bilo kada sam objema šakama udarala u vrata i fasade tako dugo dok mi sve ruke ne bi bile krvave… u tim trenucima bol je zadnja stvar koju osjećam i ništa mi nije važno… u tim trenutcima ja sam onakva kakva sam oduvijek željela biti…
dovoljno snažna da držim glavu iznad vode… nekada mi se čini da je život čekaonica za smrt… kako drugačije da opišem… cijeli život borimo se, prevladavamo prepreke, nastojimo… a onda… jedan trenutak, jedan hladan dodir i ništa od toga nije važno… sve što smo gradili i za što smo živjeli ruši se kao kula od karata… i čemu onda trud… ne shvaćam…
no, ipak još se trudim… nitko ne može reći da to nije istina… jer da se ne trudim ne bih odlazila doktorima, lutala po bolnicama i tražila nekoga da mi kaže što mi je…
bolnice… kunem se… ako me ne ubije ovo što mi prijeti onda će me ubiti ono čime mi nastoje pomoći… moderna medicina je samo učeni naziv za ubrzavanje smrti… kada izađem iz sobe za ct sve mi se vrti i samo čekam kada ću konačno zasvijetliti u noći od količine radijacije kojom sam već ozračena… samo čekam…
ah… činjenica je da ću umrijeti kao i ostatak ovog mravljinjaka… samo se nekoliko pitanja postavlja prije toga… kada? kako? i hoću li biti sretna? a na ovo zadnje mi je najteže odgovoriti, jer kao što je blondie rekla… ja nikada zadovoljna… možda i jesam prihvaćena… možda i je nekim ljudima stalo do mene… zašto ja onda to ne vidim i zašto se ne mogu s time suočiti… zar mi je tako teško biti sretnom??
a i znam da je svima već dosta moga cendranja i svega… ali bolje da to što me tišti napišem, umjesto da kuham u sebi i onda opet povrijedim druge koji me okružuju i unose boju u moj život…
mene su ljudi prihvatili, istina… i istina je da se nemam razloga žaliti… ali kada mi se sve čini da je presavršeno i da će se sve sada srušiti…strah me da ću se probuditi i da će sve biti onako kako je bilo prije…

the sky is over

slušam solo cd serja tankian, vokala grupe system of a down, pod nazivom “elect the dead” i što da velim osim da sam oduševljena pjesmama. istina, malo se osjeti da mu nedostaje hard glazbena pozadina, ali to ne umanjuje kvalitetu ovog stvarno zakon cd-a. moja iskrena preporuka…
glazba mi malo podiže raspoloženje koje je veći dio dana bilo na nižoj razini od titanica. pokušavam se izvući iz ovih misli, nastojim misliti pozitivno, ali mi baš i ne uspijeva… pa kako i bi… što god pokušam slomi se preda mnom, nedostižne su mi stvari koje drugi podrazumijevaju… ponekad poželim odustati od ovog života… kada se rodimo trebali bismo dobiti upozorenje o tome kako život zapravo može biti pravo sranje… iako još dišem, odavno sam već mrtva…
nada, ljubav, vjera, utjeha, sreća… samo neke od stvari koje su me napustile, a da mi nisu ni pokazale svoju moć…
and through red september
with skies fire-paved
i begged you appear
like a thorn for the holy ones ( cradle of filth/nymphetamine)
postoji li netko tko može zavoljeti i moj očaj i moju sreću? očaj nitko ne voli, ali postoji li netko tko bi ga prihvatio kao dio mene, dio koji je nastao kao posljedica ovoga svijeta…
treba mi ruka spasa da me izbavi iz ove močvare života u kojoj se polako gušim…
we are so young
our lives have just begun
that's already we are considering
escape from this world (him/ join me in death)
postoji li netko meni sličan, tko bi mogao prigrliti smrt bez straha i s poštovanjem… zar sam tako usamljeno biće, bez ikoga sličnoga na ovoj šarenoj lopti…
bi li mogao pobjeći sa mnom dalje od svega znanoga i otkriti ono skriveno iza crnog zastora beskonačnosti?
searching again
meaning in life
i keep on searching further to no end (soil/ fight for life)

she falls to the ground… once again…

priznajem…

… da ne mogu prihvatiti sreću, jer unatoč svemu ja se i dalje uništavam…
… da me ljudi doživljavaju kao jaku osobu jakog karaktera…
… da to nije istina…
… da dopuštam ljudima da me povrijede…
… da patim u tišini dok ne puknem i učinim gluposti…
… da često mrzim svoje roditelje zbog načina na koji me uništavaju…
… da ne bih mogla preživjeti ni jedan dan bez glazbe…
… da volim biti voljena…
… da mi je često teško otvoriti oči ujutro…
… da su me povrijedile osobe koje to ni ne znaju…
… da se često izgubim u mašti…
… da volim tamu…
… da su moje rane dublje i teže nego to misle…
… da ne mogu prihvatiti ljepotu života zbog mraka u svojim mislima…
… da me ljudi uopće ne poznaju…
… da često povrijedim ljude, namjerno ili ne…
… da sam zamalo zauvijek otišla…
… da se skrivam iza mnogih lica…
… da se često izgubim u vlastitim lažima, kojih je tako mnogo…

priznajem da sam netko, ali da ne mogu shvatiti tko…
priznajem da ovo nisam ja…
priznajem da ne znam tko sam…

over and under

koji užasan tjedan… vjerojatno ste pročitali za onog sirotog klinca koji je poginuo u konjšćini. danas je bio pokop i bio je organiziran prijevoz iz naše škole… ma tako mi je žao… kada sam tek čula kako se zove i u koji razred ide ja sam se slomila jer sam mislila da to mali mišek… ali nije… išli su skupa u razred… ma strahota je to…
a onda kao muhe nahrupili novinari… mi još neki ni vijest nismo probavili, a novinari su već snimali u školi… ma nisu mi oni toliko smetali koliko neke krave koje su prolazile kraj svijeća u školi i smijale se te govorile kako nije ništa drugo zaslužio kada je išao pretrčavati… smijale su se kao da je to najsmješnija stvar na ovom svijetu… ma mrš… čista sramota… žao mi je i onoga drugoga koji je ostao bez noge… čisto sumnjam da će taj moći biti kuhar, jer to zanimanje traži puno stajanja, hodanja, trčanja… ma joj… jedno je biti suočen s time kada si već odrastao, stariji ili nešto, a sasvim drugo kada si ti još klinac… koma…
blondie je bolesna, stela u bolnici, cijeli tjedan nisam bila u rajskoj, ovaj s tjelesnoga mi ni jedan neda iz finte u rukometu…
pa sve je nekako… a kao da ovo već nabrojano nije dovoljno, stari mi je čitao blog… pročitao je većinu mojih posteva…joj…
vrtim se ko muha bez glave… već se cijelu vječnost nisam čula s apokalypsom ili šalaticom… nedostaju mi… ali kada nikako da ulovim malo vremena… tako sam neorganizirana, uvijek kasnim…
nastojim se nositi sa svime time kako god znam… česti treninzi mi ne odmažu… pomognu da malo razbistrim glavu…
ne mogu više pisati, previše sam umorna…
budite pozdravljeni

p.s. neko vrijeme neću moći komentirati dok mi ne srede net… još malo… možda tjedan… ili dva… joj…

4 Łif€ & Łib€rty

evo i mog novog posta… net mi je u komi, ali je zato blondie bila dovoljno dobra da ga objavi… hvala, mala…
stalno govori da napišem novoga, iako ne znam zašto… nije da su moje teme nešto pretjerano pametne… ili zanimljive… nisam neki političar koji je otvorio blog da bih se izborio za što više glasova, nakon što su neke blogere zatvorili u zatvor zbog “protuustavnih” informacija…
pa, ako se ne varam u ustavu piše da imamo pravo izražavanja svojih misli i ideja?! nije li tako? ili se ustav promijenio preko noći…
jedna od stvari koju sigurno smijem napisati je da smo konačno dobili rezultat nacionalnih ispita… za one slabijeg pamćenja reći ću samo da smo ih pisali prije punih pet mjeseci…
upozoreni smo da su ti rezultati tajni, da ih nije vidio nitko od profesora… bla bla… samo malo… ako su ti ispiti pripreme za maturu ne bi li bilo logično da ih naši predmetni profesori vide… ne u smislu da nas ocjene, nego da vide kod kojeg je dijela gradiva učenik imao najmanji broj bodova, usporede to u razredu i sastave plan ponavljanja da konačno svi lijepo naučimo neke stvari… ali ne… to nije palo na pamet glavicama u ministarstvu…
da citiram blondie: oni se žele igrati rata sa svim tim pečatima povjerljivo i malim omotnicama… pa neka im bude…
slušam ja predizborna obećanja, od kojih se ne mogu sakriti jer sam bombardirana njima (na koje su potrošili milijune umjesto da su povećali mizerne mirovine od 900 kn) … i mislim da bi svi oni trebali lijepo svećeniku na ispovijed… pa još nemam ni pravo glasa, a već sada mi ih je puna kapa… dobri ste… lažete bolje nego ja…
svi odlučuju o svemu… pa što bi bilo da su zamolili nas, učenike, da se izjasnimo o programu za seksualni odgoj… pa dajte… neki pretjeruju kada je seks u pitanju…
a i masturbacija nije štetna… kod muškog spola ona je izmišljena iz zdravstvenih razloga… muška populacija sigurno zna o čemu pišem…
a i ako nam govorite kako je seks štetan, mi ćemo samo brže to željeti isprobati… ljepota zabranjenog voća… jeste li čuli za taj pojam?? umjesto da se suoče s činjenicom da mladi danas sve češće stupaju u odnose sa nevjerojatnim zabludama i da nam lijepo unište te zablude, oni to zabranjuju… činjenica je da će mnogi prvi put isprobati “onu stvar” bez korištenja kondoma jer ih je sram pogleda prodavačice, umjesto da budu ponosni što su odgovorni i svjesni da to ne čine zbog toga da vide kako je to i zbog pritiska…
kada su odrasli zaboravili da su bili mladi… pa ni časne nisu nevine? ne želim vrijeđati, ali ipak… želja za seksom je osnovni instinkt svake vrste koja si želi osigurati opstanak… ipak smo i mi samo životinje… jasan primjer su nam naši političari na svojim skupovima… a nama u školi govore da smo prosti… pa imamo lijepe primjere… ne?
raspisala sam se…
čitamo se….

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.

.lost on the road to nowhere.

her imagination

lost in dreams