nedjelja, 14.05.2017.
o ljubavi
Zar su samo moja ramena
tužna, spuštena i netaknuta
po nekoj crti već iscrtana
savijena do boli od tereta
tog ogromnog križa koji sliči
raširenim rukama tvojim
raširenim nogama koje stežu
mornarskom vještinom
taj kanap slabi
moj vrat koji se gubi
u svakom tvom uzdahu
vrisku i jecaju
mojim ramenima koja se bude
pored prozora otvorena
a jesen je hladna, tužna
poslije svakog uzdaha
ponovo se propnem
pa na nožnim prstima
postanem veci od dunje
koja me redovno mirisom
podsjeti na samoće
koje nisam isprao
u onim kazanima
uz one vatre
uz one...
Opet se vraćam na njih
suze koje vječno prate
zbog kojih se sakrijem
zbog kojih izgubim muškost
grub glas, oštar pogled
postanem sitni trag
fleka u zidu samoće
zidanom od uspomena
jedne te iste žene
stare zidine se teško ruše
a teže mi je izvan njih...
Koliko sam samo vezan
a da sam i bio izvan
tko zna da li bi sada
pisao u noći gluhoj
punoj
mojih sitnih jauka
jos sitnijih molitvi
umornih ramena izgrebanih
tvojim noktima koji kidaju
sirovo meso mojih nadanja.
Koliko te volim ljubavi...
