< | srpanj, 2008 | |||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
28 | 29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
kad su ga ono nasli - tek treci dan - sve je bilo nedirnuto kao da je cekalo policiju puska jos naslonjena na drvo lovacki sesir visi o njenom nisanu njegovo lice medju malenim gljivama desnim je obrazom zgnjecio dvije-tri jedan se list spustio na kosu, pored uha nekoliko na polu-gole mu bubrege i dupe htjela kao priroda obuci sto on nije stigao rukama je jos cvrsto, sada zauvijek cvrsto drzao gace i hlace navucene do pola nogu prije nego je pao naprijed, na desni obraz a vec se sasusila krvava mrlja na ledjima upijena u jaknu nekako u obliku ruke ili ptice, ovisi kako gledas izgleda da ga je zakacilo bas dok se dizao iz cucnja vjetar je otad odnio papire sa suhe hrpice podno grma kao u krimicu, jos se ne zna jel stvarno bio nesretan slucaj je li netko mislio da je medvjed ili mu je dobro znao ime i prezime bas je 1990 |
// Bunila se neka razmazena ekipa koja nema pametnijeg posla, // kao vani proljece a ja objavljujem jesenju pjesmu; // te da li ja to serviram iz frizidera. // Ne da je iz frizidera, nego // je iz najdubljeg dubokog zamrzavaca, // iz daleke 1989 - ali je dobro i neobjavljeno, a to se broji. // Cak sam i podgrijo bio sa ovim pitoresknim uzdasima i izdasima, // sve ljepo gore dolje ide, prodise coek dok procita; // ali ne, nekima naprosto nista // nije dovoljno dobro. // Stoga sam, u pateticnom pokusaju // uvlacenja u od sjedenja i besposlicarenja veliko // i raspusteno dupe do bola razmazene publike, dodatno podgrijao // stvar te napisao apdejtiranu verziju, sto ce reci // proljetnu, i to o ovom proljecu, // 16 ipo godina kasnije. // Ovo gore je originalna, jesenja verzija. // KLIKNI OVDJE za Miris Proljeca i Druge Mirise 1989 / 2005 |
1989 |
ZBOG SPECIFICNOSTI FORME, OVA PJESMA TREBA BITI CITANA NA SVOJOJ ORIGINALNOJ LOKACIJI. KLIKNI OVDJE
2007 |
Cime tvoja ledja meka sto suncaju se usnula da ispisem ovim cudom, japanskim flomasterom sto vrsak ima mekani a siroki a zasiljen, ko najfiniji fini kist? Znadem sto cu, to vec vidim, samo ne znam kojim pismom. Latinica, Cirilica, Glagoljica il Runsko pismo? Kineski il Gotica il staro pismo Etrursko? Opjevo bih rado malo ovo oko tvojih ledja uvojke na kraju vrata ove njezne ispod kose glatka bjela ta ramena i jamice ti podno ledja iznad guze ko osmjeha sto stidljivo se jave nekad. Nesto ravno, moderno? Sto znamo sa kompjutora? Zavoljela si mozda to sa silnijeh blogova? Arial, Helvetica, il neki drugi sans-serif? Times New Roman, Palatino, il Chicago, Courier? Ili hoces bas exotic nesto staro i neobicno sto sad skoro nitko ne zna; il sto zna bar pola svijeta al ne nasa polovica? Hiragana, Katakana, Devanagari, il Thai? Drevno pismo Fenicko, Aramejsko, Hijeroglif? Ne bulazni, ti budalo! kazes ti na te dileme Uzmi radje ono ulje u torbi je, kraj papuca i kad namazes mi meka ledja makni se jer bacas sjenu! Ako ti se pise, crta nacrtaj jos sendvica! 2006 |
DAN SVINJEjutro je cisto kao poneka dusa i ledeno kao poneka druga... da ima lisca na kruskama u mom dvoristu i ono bi bilo smrznuto ovako samo trava i ljudi i svinja upravo dovezena sa stocne pijace last trip baby, welcome to our home tip je reko nema frke pitoma je bas ali smo ju ipak zavezali za krusku za zadnju desnu nogu ; da ne ruje njuskom travu u dvoristu ( sasvim izvali male tepihe trave ) mi ljudi vec kurimo vatru pod kotlom ostrimo nozeve i pijemo kavu mi se isto sastojimo od mesa ali to sad nitko ne zna ni svinja uostalom ne zna da je najpametnija domaca zivotinja to su naucnici rekli samo nama pamet joj ionako ne bi pomogla danas danas je Dan Svinje ja prisivam dugme na kozuh dan ce biti hladan kao bunarska voda jutros je prvi put svinja vidjela nasa lica, nepoznata i posljednji put svoga gazdu sto ju je hranio od rodjenja jedva smo ju prevalili na ledja majstor je stalno trazio da zatvorimo vrata od kapije nije vrag da ima nemirnu savjest ja sam drzao prednju lijevu nogu sa dvije ruke jer je to snazna zivotinja samo bih ponekad stavio jednu ruku na srce ne svoje nego njeno da vidim je li ziva jer nikako da izdahne majstor nikako nije mogao naci grkljan prstima kroz krvavu rupu svinja je topla i smrdi i ima bijele prozirne dlake, debele poslije smo ih jedva sastrugali lancem voda nije bila dovoljno vruca jutros je prvi put jedno srce prestalo kucati pod mojom rukom bilo je tesko procijeniti koji je otkucaj bio posljednji moja stara odnosi krv u posudi i mijesa rukom da se ne zgrusa rukom protiv trombocita narodna medicina poslije mi je netko objasnio zasto se kolje, a ne recimo u srce manje bi muke bilo to je zato rekose mi jer se onda osteti plecka ako ubodes plecku ona prokrvari pa ju onda moras dati u kobasice poslije smo ju digli na čengele i raspolutili poznata slika, zimska idila ostala je spojena samo dolje vrhom njuske a majstor krivom stranom noza vadi ledjnu mozdinu iz kicme on je covjek koji se snalazi unutar svinje izvadio je drob a da nije probio crijevo uh to je najgore kad se desi ionako vec dovoljno smrdi svinjina ledja imaju elegantan zavinut tok polutka bijela i cista izgleda poput objesenog morskog psa samo bez repa danas su prvi put svinjina pluca i srce vidjeli svijet u svinji je inace oduvijek bio potpuni mrak osim ono malo svjetla sto udje kroz usi i usta ali to ne stigne daleko danas je svinjina krv crvena inace je oduvijek bila potpuno crna, u mraku stari i brat su odnijeli polovicu na stol nije za seciranje ali blisko tome a bratova mala kaze pola glave tamo otislo a pola tu ostalo jedno uho tamo a jedno tu ostalo jelda striko a ja istresam vodu iz korita crvenu od krvi i punu dlaka ko voda za paprikas, kaze bratova mala na oranici iza kuce crna macka, sama ceka slezenu, jednjak i druge nepotrepstine nema toga puno, svinja daje sve od sebe sve cemo pojesti osim tih sitnica i dlaka i papaka svinja je jako izdasna zivotinja sinoc sam prvi put vidio polarnu svjetlost, cudno nimalo karakteristicno za ovo podneblje, malo cudo nebo na sjeveru bilo je ljubicasto i crveno a tamnije i svjetlije pruge dizale su se uspravno prema Velikom Medvjedu 1989 |
Jednom davno, napisao sam ovakvu pricu: Jedan lovac vec zaboravljena imena imao je psa po imenu Hvatac. Zaboravljeno je takodjer, ako je ikada i bilo znano, zbog koje zasluge bogovi dadose lovcu Hvataca, jer bio je to pas natprirodne moci - da uvijek uhvati lovinu koju goni. Neki su govorili da je pas iz loze onoga psa kojeg je davno Artemida poklonila Minosu, a ovaj svojoj ljubavnici Procris, a ona pak svome muzu Cephalusu; ali uvijek ima nekih koji nesto govore i nagadjaju stvari neznane i nesaznatljive. Lovac nije mario za to; on je bio miran i sretan sa svojim psom, kojeg je volio vise od svega. A treba li spominjati koliko je tek imao uspjeha u lovu - ta skoro nikad nije morao niti upotrijebiti svoj luk i strijele, ili pusku, sta je vec imao. Sretni i zadovoljni, oni su lutali sumovitim planinama i travnatim dolinama. U drugoj zemlji zivjela je lisica zvana Neuhvatljiva; koja je takodjer posjedovala bozansku moc - naravno, sto drugo nego da nikad ne bude uhvacena. Neki ( a u svakoj zemlji uvijek ima nekih Nekih ) su pricali da je to potomak one strasne Teumezijske lisice sto je davno pustosila krajevima Kadmejskim i sto je krasila grbove Alope i Messene. Ali ni Neuhvatljiva nije marila za price - radostna i sretna, ona je takodjer bezbrizno lutala sumovitim planinama i travnatim dolinama. Od sela do sela, ponekad kraduci i potom bjezeci od potpuno uzaludnih hajki, lovaca i pasa, a ponegdje samo uzimajuci poklone koje bi joj ostavili mudriji seljaci, znajuci da je ona Neuhvatljiva. Tako su lutali - lovac i Hvatac, koji je instinktivno osjecao i hvatao sve sto je bjezalo; i Neuhvatljiva, koja je instinktivno osjecala i bjezala od svega sto je lovilo. Prolazile su godine, duge i sretne, dok se u tom lutanju nije desilo neizbjezno: Hvatac i Neuhvatljiva dodjose jedno drugome na njuhomet. Ako su sve one price i nagadjanja istinita, onda se ovaj fatalni susret vec desio njihovim slavnim precima. Ispocetka nesigurno i sumnjicavo, jer oboje su osjecali na vrlo veliku daljinu, poce suljanje i gibanje - Hvataca prema Neuhvatljivoj, Neuhvatljive dalje od Hvataca. Brzo, vrlo brzo, stvori se od toga najludja, najduza, i najbrza trka u povijesti lova. Danju i nocu, tjedan za tjednom, mjesec za mjesecom, preko brda i dolina, kroz sume i stepe, preko rijeka i kamena, pas ne odustajuci, lisica ne predajuci se. Ponekad se udaljenost medju njima malo smanjivala, jer Hvatac je bio najbrzi stvor sto krasi zemlju, a ponekad opet povecavala, jer Neuhvatljiva je bila najspretniji, a ona je diktirala pravac i prepreke na toj trci ludila. Lovac, koji nije mogao sljediti tempo te bjesomucne i preduge jurnjave, slijedio je tragove, trazeci ispocetka psa i lovinu, a poslije samo svoga dragog Hvataca u bojazni da ce ga zauvijek izgubiti, jer cetveronozac je bio svakim danom sve dalje, i nesumnjivo sve slabiji i iscrpljeniji. I lisica se bez sumnje iscrpljivala, no lovac je znao, i s vremenom bio sve sigurniji, da je bozanski dar dat podjednako obima zivotinjama, i da ce lisac ostati zauvijek jednako daleko. Ljudi koje je sretao pricali bi mu o velikoj prasini sto se nekoliko dana prije dizala s puta ili ravnice; ili o sablasnim siluetama sto bi u nocima projurile po obroncima brda pod punom mjesecinom. Nakon nekog vremena, vec potpuno izgubivsi trag preko mnogih rijeka, i lutajuci sumom praznih ociju i glave u ocajnickoj nadi da ce nabasati na svoga psa, jednog dana lovac zacuje tiho cviljenje. Dolazilo je iz jedne rupe u korijenju velike stare topole. Lovac se zavuce unutra ( bio je to neki napusteni zivotinjski brlog ) i odista, unutra je lezao Hvatac, iznuren do krajnosti, kost i koza, gotovo potpuno bez krzna, isplazena jezika. Krvavih ociju, koje jedva smogne snage podici i pogledati odavno ne vidjenog gospodara. Ni repom nije uspio dopuniti ovaj nijemi pozdrav. U toj su rupi ostali dugo, lijececi se i suteci - niti je lovac govorio, niti je pas lajao. Potpuno zaboravivsi na lutanje i izgubivsi svaki interes za bilo kakav lov, hranili su se biljem, vocem i medom. Unatoc lovcevim naporima, pas je tjednima bio na ivici smrti. Jednoga dana u proljece, dok su zagrljeni sjedili naslonjeni na zadnji zid te pecine, gledajuci u zalazecim suncem okupano mlado lisce ispred ulaza, na ulazu u brlog pojavi se silueta lisice, sepave, jadne, olinjale i jednako iznurene kao i pas. Neuhvatljiva, koji je tako mirno dosla, zbog beskrajne skrhanosti i potrosenosti ne obracajuci vise nimalo paznje na svoj instinkt bjezanja, iznenadjena, ali i gotovo nezainteresirana, upita Hvataca: 'Kako si znao da je ovo moj brlog?' 'Tvoj brlog? Nisam znao' - podjednako nezainteresirano odgovori Hvatac, i tisina jedva da ikad vise bi prekinuta, cak ni kad ostadose zivjeti zajedno, lovac koji je skupljao voce i med, Hvatac koji nije uhvatio, i Neuhvatljiva koja je uhvacena. |
dok ulicama onoga svoga grada hodas ovog ljeta u jutru maglovitom ko duhova punom sto tek ce poslje postat toplo u tom morskom gradu... dok semafori vire iz ulica, krmeljivi i s podocnjacima umjesto onih shiltova... i dok ni tvoji nisu puno bolji a prohladan ti zrak susi ramena lagano smocena skoro nevidljivom maglom sto zraci s kamenih zidova... ...ja znam da kad ne mislis na me, mislis na Japan i Japance. na preslatke likice i zabe i mackice sarene naljepnice i divne crtice na ulicnu modu i mlade Japanke i lude Japance sto sve nacrtat mogu divna je njihova kultura tu se slazem kad vidim kako rade uvijek padnem na dupe a tek koliko! da ti pamet stane ko zna, mozda jednoga dana ako bude srece, zdravlja i place odemo do tamo, do dalekog Japana da cujemo tutanj kosnice same i pcelica zuj sto vrijedno rade i gdje je sve cute, od robe i lica prek najlonske vrecice do wc papira da skupimo naljepnica i malenih pisama i japanskih zvaka ko vrednih suvenira da u jutro maglovito ko sada ovo al s japanskom maglom, guscom od nase zagrljeni sjednemo pod ocvalu tresnju na rosnu travu, japansku pravu i gledamo prema planini Fuji kako jutarnje Sunce, joste crveno uz zvuke zbora Japanki malih sto ustaju rano i pjevaju glasno sporo iz magle, a iza planine mocno i sjajno i okruglo izlazi 2005 |
Njen je um ko neka 2005 |
· · · · · · · · · · · · · · · · Gle sirena prekrasna · · · · · · · · · · · · · · · · Ljepotica Morska izronila iz dubina uz malog delfina i plivati mi neda vuce me u plavo pjena fina gdje se igra mjehurici od zraka i zrâka sunca zavjesa s jatom zlatnih riba. Sto me zeza sto mi se oko nogu plete? Smije se zacikava poljupce mi salje dalje dublje vuce me ljubi pa se smije izranja i zaranja pojavljuje se nestaje. Zar meni starom slikaru Morska salje poljupce sto penziju na plazi sâm slikajuc vinjete polagano provodim a plivam nekad pomalo radi cirkulacije? Zar se ova morska vila bas za mene zapalila? Ti najbolje slikas more! vice kroz mjehurice. U tebe je boja prava slana ultramarin plava kao zivo more je tvoje more najljepse ljeskanje mu najbolje uhvatis u svoje slike! Sad vec vrijedno hvatam zrak da sto duze ronim prestar li sam vise neznam sve mi manje vazno je. Za sirenom nije mudro! glasic mi dojavljuje. Al pogledaj glupi glasu samo jednom te obline one lijepe pune usne one ravne obrve uvojke, siske divne! Ljepotice lijepa Morska cekaj idem i ja tamo gdje ti ides morska damo morskog dvora damo dvorska! Sunce velo okruglo u odsjaj svoj vec uranja uranjam i ja, sve mladji plima dok se sporo valja. Pracen sumom valova pratim mio morski miris zaranjam duboko ja za mirisom Belle Maris... 2005 |
1989 |
1994 |
proklete reklame gasim TV kaos i cirkus opterecuju kapke boje pred nosom masu i poruke mi uho deru proklete reklame motorkom bi ih da mogu malo buke za dugi mir da je planine mira tisine ne kuca no neba neba mi treba prokleti problemi sranje je sve frka i briga opterecuju zivce brojke pred nosom rastu i racuni mi zivot jedu prokleti racuni benzinom bi ih da mogu to bi bio sa gustom djir da je planine mira tisine tisine do neba mira mi treba ma serem, znam vec, cujem sam sebe ne bi mi problem bio TV reklame sto s njega masu da budnost mi oko vodi pa ni ti racuni sto platit kao ne mogu da imam u dusi mir neku cu sljagu sam sebi morat smislit da ne cekam od sudbine sljis da ne spavam vise ko zadnji potrosac hipnotizirane publike clan probuditi zaspalu glavu da ne bude zivot san da malo gvirnem u stvarnu Stvarnost zavirim malo u nad-dimenzionalnost tamo je dusi mir dok nije kasno ka budjenju krenut! da budjenje ne bude u znoju krik disciplinu i fokus iskopati moram ko ratnicku sjekiru, zadnji je cas boje na lice ratne u bitku za budnost sad ne treba neba ni hljeba ne treba samo budnosti da je ne treba planine mira tisine samo budnosti! Budnosti da je! 2005 |
1989 |
1989 |
U središtu svemira stoluje: Plemeniti Tkač. Ni namanjeg pokreta činitelj: Nepomični Car. Ipak, On upravlja svime što jest: Svemogući Vrač. Iz njega niti kuljaju mnoge što tvore sav svemir i pokreću stvari Iako točka što nema dimenzija On je sva mudrost vlastitog plana U središtu čvora svrhe i smisla, misleć sve stvari On predivan sjaji Beskrajno mudar, On ne pravi greške. Svih bića izumitelj, zna dobro što čini Konce On vuče pomalo, pomalo, sav stvoreni svemir pomalo se kreće Fino centriranje se odvija stalno, ka sveprisutnom središtu se stvoreno kreće Do trena tog divnog, sjajnog i slavnog kad tkanje će postat jedno sa Tkačem 1989 |
// NAPOMENA: posto ovo vec samo po sebi, zbog jezika, 2005 |
2005 |
Na stolu nered, u nered gledam pa onda trepnem stojim u pustinji, u prste na nogama gledam pa opet trepnem pa lezim na nekom staglju, u sijenu u rupe medj crijepovima gledam pa trepnem : krunidba - koga to krunisu? u krunu smjerno gledam gledam pa trepnem on urlice i trci na me bajunet mu na puski pa trepnem on jos jace vice i jos mi je blize blize bajunet mome trbuhu pa trepnem jos jednom, on skace na mene bajunet za mojim vratom trepnem, muha udara u staklo nije muha nego pcela a na stolu je nered u nered gledam mama vice iz kuhinje ajde jesti sta tu trepces ohladice se sarma skroz. 1989 |
1989 |
ta cesma pored puta taj zidic pored cesme i to drvo pored zida vidjeli su mnoga zarka ljeta niz put i uz put i sirom u zlatna polja i sjajne dane u srcima zaljubljenih sto bi stali da odmore i napoje zedna grla poljupcima vode i mnoge su vidjeli bijele zime uz put i niz put i sirom po bijelim poljima i zime crne u srcima nesretnih sto usud svoj vucijahu ponekad uz put i nizanj kao ciganku onu mladu sto stala sa novim muzem na putu grbavim starcem al bogatim te proklinjala majku jecajuc sto ju prodade za kucu i konje ovome nemocnom i ruznom a zeljnom srece bogdo ne vidjela nikad u kuci ni s konjima tim neka bi majko tisina i mrak drustvo ti bili ko sto ce meni bit i dragi moj tuguje umire danas i sutra, al vec za dan bice sa drugom ko da me ne bi nikada uzanj, dobro ga znam samo cu ja mrtva u dusi a u zivome tjelu mjesecar bit ne nasla mira najcrnja majko crna ti zemlja ne dala mir ta cesma pored puta je prestala teci taj isti dan i nitko se vise ne napi iz nje i drvo pored zida je prestalo rasti kad je culo da netko tako proklinje rodjenu majku no zid najveci stoik od njih je ostao stajati miran i tih nedirnut trosan al cvrst i bio bi tamo takav i danas da nije onomad ga onaj tenk u drugome ratu svjetskom il nekom zalutali samljeo podsobom sveg 2005 |
usred ogromnog svemirskog muka kočoperi se sićušna zemaljska buka prde automobili i tramvaji zvone i ljudi se deru i grme ciklone i grme avioni i bruje mašine al sva ta buka stigne samo do niske visine iznad posljednjih oblaka još samo vjetar huji a još malo višlje više ništa ne bruji ne zuji vjetar ne bruje mašine sve upija jastuk svemirske tišine jer tamo vani izvan tog malog kruga vječno je carstvo svemirskog muka eksplodiraju zvijezde al ne ispuštaju zvuka projuri asteroid ali nema fijuka jednoga dana u budućnosti davnoj kad sva buka mine neće ostat ničeg osim ledne tišine kad entropija proguta i posljednji zvuk ostaće onaj početni a konačni muk. 2015 |
Cijele bijele i vrlo vrele plastične ležaljke bez ljudi leže prazne bulje dok sunce žeže u otok što leži preko puta i u kanal između njih i njega. Pitaju kad će proći ta žega. Otok, masivan i ne baš visok ko govedo leži sklupčanih nogu, pod podnevnim suncem ne baca sjenu, dok stijenama mljacka valovito more, odgovara dok preživa morsku pjenu: "Ne znam, meni je vazda dobro. Kad mi je vruće, more me hladi, kad mi je hladno more me grije, kad mi je suho more me vlaži, trbuh mi hladi kad kičma mi vrije." "I nama je isto ovako dobro! Mi obožavamo boga Sunce! Kroz trohej svoj silni zaglušljivi, kroz glasni zvučni teški jamb, mi vječno njemu sričemo vrijedno svoj srčani sunčev ditiramb" - sa silnih čvorova crne smrče svoj odgovor silni cvrčci cvrče. Šta se još čuje, osim valova i cvrčaka što pile mozak na dva? Tko klepeće rubovima suncobrana pod kojima nema nikoga, tko bubnja njihovim plohama, tko zvecka njihovim gajtanima? Maestral to silni uporno puše mada tim ne hladi baš nikoga on se jedini na žezi miče on jedini stvarno odgovor zna: "Još otpušem jedno dvjesto do tristo do petsto tisuća valova i skinem tristo galona pjene u smjeru ovog tu zaljeva; onda će tek ta žega uminut onda će tek se more smirit onda će vratiti svi kupači upalit motori pasara i brodića vratit se vlasnici pustih peškira i djeca što skaču sa molića. A dotad, bijele i vrlo vrele, plastične ležaljke lezite puste slušajte prazne dok sunce žeže moj koncert na ovim suncobranima pod kojima nema nikoga taj ritam klepetanja platnenih rubova bubnjanje ploha i zveckanje gajtana" 2015 |
Zbogom Laki uvjek cemo te se sjecati kao jednog od najdrazih i najcool i najboljih pasa sto smo ih znali. Za nas koji smo te znali ti si bio on par sa Mikijevim Plutonom, sa onim olinjalim starcem od Ive Gruden, i sa Titovim Reksom. Pouzdan i uvijek tu, stalozen i miran i cvrst Klif se mogao pouzdati da ce te naci tamo gdje te ostavio. Mirnoga, mudroga starca koji zna bolje nego da juri male macke. Da Hollywood snima film o tebi glumio bi te Anthony Hopkins. Svojim sjajnim primjerom takodjer si inspiracija nama ostalim muskarcima nevisoka rasta i pokazao si kako duzina nogu nije presudna za stvarnu velicinu i da je moguce sasvim to be short and be great! Siguran sam da u Psecem Raju sad slave jer Laki je tu o divnoj obitelji Marusic sad prica uzbudjeno psecim andjelima uvijek zednim prica o Ljubavi. Do vidjenja Laki Do vidjenja u Raju! Dopraticemo Klifa nekoliko nas na Rajski praznik Vjernosti kad se andjeli ljudi i pasa nalaze da se sjete starih dana uz hihot i lavez i pokoji baceni svjetleci Rajski stap. 2005 |
Upitala zaba labuda: - Zasto nosis bijelo? - Zato sto je velika svecanost u toku - odgovori labud, kruzeci po vodi u sve manjim krugovima. - Svecanost!? Gdje!? - ogledala se zaba zbunjeno oko sebe. 'Kako ja ne znam za to...?' - mislila je. - Ovdje. Svagdje. - odgovori labud izvukavsi glavu iz vode - Tu, gdje stojis - i opet pogleda nesto ispod vode. Zaba razrogaceno pogleda u blato oko svojih nogu. - Ooovdje?!? A otkad!? I do kad traje? - Od sad. Od uvijek. Za uvijek. - labud se zavrti oko sebe - Stalno je na pocetku! - Hm. A tko je sve pozvan na tu... svecanost? - upita zaba sumnjicavo. - Svi! Svi su pozvani! I sto je najljepse, svi su i dosli, i svi su prisutni! Samo to vecina ne zna... - odgovori labud odletjevsi. 1989 |
bas kao i ljetos i sada sam isao baciti zecje koze negdje kod sume sve sam stavio u sepet koze i iznutrice umotane u stare najlone nekoliko nogica sto je baka zaboravila pod ruzom kad je jutros klala u dvoristu i jednog cijelog malog zeca sto je nocas crko u zecinjaku bilo je vjerojatno bar tucet zecjih sapa pregrst srece u sepetu sepet na ledja, rukom preko ramena drzeci pa kroz bascu polako do puta za sumu oranice smrznute a kukuruzi posjeceni neonski mraz zadrzao se na sjevernoj strani svakog grumena trave, i panja smrznuta zemlja nece da mirise i cini se jos tisom nego ljeti ( a zapravo, zemlja ko zemlja, kao riba, nit muce nit krekece ) bas kao i ljetos kad se put pocne spustati izmedju polja prema sumi, pa postane jarak prolazim pored male sljive, ili divlje breskve, po zimi sve slicno izgledaju; tu sam ljetos cuo cudan upravo naucnofantasticni zuj u daljini ( mislio sam da se negdje leteci tanjur spusta ) za koji se ispostavilo da dolazi od roja musica pola metra od mene, u krosnji; samo sad nije bilo kukuruza pored stabla i nije tako hladno, ja imam kozuh i subaru smetliste je tu, na medji oranice i sume jedno od onih spontano nastalih, malo iza basci sadrzaj sepeta, taj zecji skart istresao sam odjednom u grmlje jedino sam ovog malog zeca izvadio rukom za usi, meke su i hladne izgleda kao pokisla krznena igracka bijel je i mali, ali tezak kao svaki les najprije sam ga stavio na oranicu, kao da je ziv da kao zbunjuje prolaznike pa sam odustao i šiknuo ga u šiprag u širokom luku kao rucnu bombu prije nego je pao zakacio je visoko spleteno trnje i prekrenuo se nekoliko puta prije nego je u grmlju zauvijek nestao za covjecanstvo nije mi se islo kuci mjerkao sam oranicu i zemlja mi nekako nije izgledala previse hladna ; legao sam medju brazde, pored sepeta : vidim samo ogromno nebo, malo polja naopacke, iza sebe i desno dolje, blijedo sunce, malo i mislim na davna, davna vremena kad su ljudi bili hrana zivotinjama a hiljadama kilometara, od mojih ledja na dalje pruza se iza mene planeta do uzarenog sredista 1989 |
sto sad vrijedi sto ja znam da je zivot samo san da nista vrijedno nije muke moje nit icije... ...kad u grudima mi gadna gvala uzarena bolna stoji bice mi razapinje i sazima mi svijest u nista sto vrijedi sto sam gledo Bozje lice cak i dvaput sto Ga vidjeh kako skriven smijulji nam se On u lice... ...kad na podu skvrcen pas zavijam na strasnu misao na tebe na moru s njim s tim majmunom birc sto ima jebacu mu mater, ocu najebo je on, da zna sto vrijedi sto vrijeme ne postoji sto Ovaj Tren je sve ceg ima sto svi smo jedno pa i ja i on taj majmun s plavim loknama... ...kad cvilim skvrcen zavijam u cosku pored stekera kad i kad zmirim vidim tebe s tim osrednjim pjesnikom jebacu mu mater, ocu najebo je on, da zna nek me Otac gleda naš ne marim sad za Njegov gnjev mada znam da previse ne podrzava nasilje kolko karme? godinu il dan? neka znatno krace zivim ako treba, bas me briga al sretniji umrecu kad ga ja patosiram jebacu mu mater, ocu najebo je on, da zna 2005 |
Ođe dođi, uđi Vođi. Uvuci se u onu rupu tu ćeš naći našu grupu. Ta ti rupa daje moć, stisni se da možeš proć. Tu je jako puno svita, tu je toplo, svi smo naši. Kad te neko nešto pita ti iz Vođe samo maši. Samo glavu mal' izvuci klimni njome pa uvuci. To će vazda biti dosta radnja je to dosta prosta. Nećeš navjek bit ovođe: svakom Vođi vrijeme dođe. Moćeš mirno ti izaći kad će Vođi vrijeme proći. Tad ćeš i ti moći reći: Manite me sumnjičenja! Ja sam samo isvršavo Dragog Vođe naređenja! Tad ćeš i ti moć govorit: Htjeli smo ga mi oborit! Te ga smaknut, te pokorit, te optužit, te zatvorit. Al nam izać nije dao, nije četri god'ne srao. Izać ne da, ne dopušta, šupak stiso pa ne pušta. (2013) . |
1989 |
Moje stvari: vec spakovane u kutije, vec poslate kamionom, vec stigle na odrediste. Stolovi: prazni i bijeli, sa gdjekojim cipsom i praznom flasom ostalom od oprostajnog tuluma. Police: ispraznjene do pred-pretposljednjeg papirica, bulje gluho u polumrak u kojem sutke sjedim. Kroz prozor: ovo malo svjetla s oblacnog neba, i mrvice zvukova iz druge ulice. Unutra: prostor polako tamni, prasina suti, tisina zuji. Ustajem i otvaram prozore u sobi i vrata od balkona u kuhinji da pustim jos jednom Amsterdam prostrujati kroz kucu. 2007 |