plemenske zajednice

zulu običaji

pleme zulua ima mnoge neobične običaje koji se uvelike razlikuju od današnjih zapadnih kultura.
nabrojimo neke tradicionalne običaje koji se još uvijek prakticiraju u dijelovima kwa-zulu natala...

bogatstvo člana zulu plemena određuje se prema broju goveda, koza i ovaca koje posjeduje.

kada mladić želi oženiti djevojku, mora tražiti dopuštenje od njenog oca te mu platiti tzv. "lebolu" - dajuću mu određeni broj svoje stoke.

poglavici zulu plemene dopušteno je imati onoliko žena koliko ih može uzdržavati, a taj broj varira od 1 do 11.

kad se djevojka udala, mora u kosi i oko suknje nositi perlice određene boje, tako da svi u selu znaju da se udala.

domaćin uvijek ulazi u nastambu prije svog gosta, za slučaj da se u nastambi nalazi zmija ili neka druga opasnost koja bi mogla ugroziti njegovog gosta.

sva djeca, i muška i ženska, imaju probušene uši, u skladu s tradicijom koja kaže da tako i "uši uma mogu čuti". rupe u ušima se postepeno šire tako što se s vremenom u njih stavljaju sve veće i veće naušnice.

zulu su najveća etnička grupa južnoafričke republike. poznati su po prekrasnim, žarko obojenim brojanicama, pletenim košarama, kao i raznim manjim rezbarijama.

zulu vjeruju da su potomci poglavice iz područja konga, i da su u 16. stoljeću njihovi preci migrirali prema jugu, usput usvajajući mnoge tradicije, pa i kositme bušmana (san), koji također naseljavaju ovo južnoafričko područje.


tijekom 17. i 18. stoljeća, neki od namoćnijih zulu poglavica sklopili su ugovore s britancima i im dali kontrolu upravljanja u zulu naseljima.
to je uzrokovalo velike konflikte jer je pleme zulu imalo jak patrijarhalni seoski upravni vladajući sustav, pa se stoga većina opirala i borila protiv toga da britanci budu na vlasti, ali bezuspješno - jer nisu bili moćni.


mladi zulu ratnici

konačno, nakon što je većina zulu teritorija poklonjena britancima, zulu narod je se ipak u cjelini uspio složiti da ne žele biti pod njihovom upravom i 1879. godine izbija rat između britanaca i zulu naroda.
iako se činilo da zulu na početku uspijevaju, 6 mjeseci bili su pod britanskom okupacijom koja je otjerala u egzil zulu kraljeve i podijelila zulu kraljevstvo.
1906. godine poveden je još jedan ustanak zulua i oni su nastavili pokušavati vratiti ono za što su smatrali da je njihovo staro kraljevstvo.


zulu vjeruju u boga stvoritelja svijeta pod imenom nkulunkulu, ali taj bog ne dolazi u doticaj s ljudima i nema nikakve interese za njihov svakodnevni život. zbog toga većina pripadnika plemena svakodnevno komunicira s duhovima svojih predaka.
da bi to uspjeli, moraju se koristiti vradžbinama.
sve nesreće i neuspjesi rezultat su crne magije, odnosno zlih vradžbina ili pak uvrijeđenih duhova, ništa se ne događa nekim prirodnim uzrokom.

zulu su praktički podijeljeni popola - jedna polovica plemena živi u gradovima i bavi se domaćinstvom, dok druga polovica radi na farmama. teško je pripadnicima plemena naći dobre poslove u južnoafričkoj ekonomiji jer nikada nisu bili pravilno educirani, a i rasizam u JAR-u je ekstremno velik.

afričko pleme samburu u srodstvu je s plemenom maasai, iako žive povrh ekvatora, gdje podnožje planine Mt Kenya prodire u sjevernu pustinju, te djelomično južno od jezera turkana u rift valley province, u keniji.

oni su polunomadski pastiri koji žive brinući se za stada krava, ovaca, koza i deva. mlijeko im je glavna prehrambena namirnica.
ponekad ga miješaju s krvlju.
meso se jede samo u specijalnim prilikama.
najčešće prave juhe od različitog korjenja i kore drveća, a ako žive u području gdje ga mogu uzgajati, jedu i povrće.

što se odjeće tiče, najčešće se nosi tradicionalno žarkocrvena tkanina koju omotavaju oko sebe kao suknju te ogrlice spravljene od mnoštva perli, narukvice i naušnice, osobito ako žive dalje od velikih gradova.


samburu su se razvili nakon jedne od kasnijih migracija iz sudana, uzvodno od nila. dalje širenje grupe naroda govornog područja maa, poticalo je nastavak kretanja prema jugu, vjerojatno i pod pritiskom širenja prostora koje se nalazilo pod zaštitom organizacije 'borana' na istom području. maa-narod je nekaada živio ovdje i borio se od planine mt. elgona do malindija i južno od rasjedne doline (rift valley) u tanzaniji. samburu danas žive u ranijim naseljima grupe maa.



oni koji su se premjestili na jug (= masai), zadržali su nomadski način života sve do nedavno, kada su se također počeli baviti ratarstvom.

jezik plemena samburu također se naziva samburu.
to je zapravo maa jezik koji je vrlo blizak dijalektima maasaija.

obično između 5 i 10 obitelji smješteno je u taborima 5 tjedana, a onda se sele na nove pašnjake. muškarci se brinu za ispašu stoke, koja je glavni izvor namirnica.
žene su zadužene za održavanje pokretnih daščara, mužnju krava, donošenje vode i nabavku drva za vatru. kuće su im obložene blatom, kožom ili travama razvučenim preko osnovnog (onog pokretnog) kostura same kuće. ograda od koplja okružuje dvorište svake obitelji .

dužnosti dječaka i djevojčica ovog plemena jasno su definirane i odvojene.
dječaci drže stoku u krdu i uče se vještinama lova i obrane stada.
djevojčice donose vodu, drvo za ogrijev te kuhaju.
i djevojčice i dječaci, da bi službeno postali odrasli, prolaze kroz obred inicijacije koji uključuje učenje i stjecanje odgovornosti odraslih, te obrezivanje penisa, odnosno klitorisa.

njihovo društvo je dugo bilo organizirano oko stoke i ratovanja (radi obrane, ali i radi napada na druga plemena) pa se vrlo teško mijenjaju u više ograničen, mirniji način života. značajne dobiti modernijeg načina života obično su neprivlačne pripadnicima samburua. oni i dalje ostaju više posvećeni tradicionalnom životu i tradicionalnim stavovima (za razliku od svojih maasajskih rođaka).