plava brazda

četvrtak, 29.07.2010.

ALKEMIČARKA

Neman pojma šta je ljudima, al da in nije svaka na mistu sto posto san sigurna.
Evo na primjer jučerašnji događaj s poznanicon.
Žena je profesorica, porijeklon iz obližnjeg sela di ima zemlju i za svoju obitelj uzgaja sezonsko povrće.
Naravno, bez ikakve kemije, samo sunce, voda, kiša pa šta izraste, dobro izraste.
Srele se i priča mi da je povadila mladi kunpir, odlično rodilo al ima malih, te će baciti, a one veće je sredila, posula s Tuberiton i nek stoje.
Zacrnilo mi se prid očima isti trn.
Ona triba učit pameti druge a nije pri svojoj pameti.
Bacit male, zdrave eko kunpiriće ?
Alo, odnesi u pučku kužinu, daj sirotinji, susjedu, meni, uradi nešto al bacit ?
Ne znan jel gore to il šta je one ostavljene za sebe nasula otrovon na kojem piše da se najmanje misec dana nasuti kunpir ne smi upotrebljavat.
Alkemičarka - od čistog zlata napravila je čisti drek.



ove eko san uzela, tila je bacit baren 2 vriće al san ju nagovorila da zovne ljude i podili

četvrtak, 22.07.2010.

DOLI, ČOMBE !

Vaka je, puna stabala, Pojana bila prija prvoga rata, kad je služila za žestoke pulitičke govore, a i poslin drugog rata ostale su jedno vrime jošter dvi-tri gušće krošnje, iz kojih se moglo puštavati najjuće parole u cili svit.
Najveće demonstracije protivu bilo koga, posli drugog rata dogodile su se na Pojani, odma nego šta je u Katangi, 17. sičnja 1961. zlikovac Čombe ubija velikog kongoanskoga borca za nezavisnost i slobodu, Patrisa Lumumbu. To će se pantiti u povisti Šibenika, da je prvi i jedini put cili grad usta u obranu čovika kojeg nikad nije vidija, ali je zna da se bori za pravu stvar, protiv imperijalizma, za svoj narod, protiv domaćih izdajnika i korumpiranih beštija. Pa se poslin i Šibenik - kad su bonbe padale po njemu - moga pitati: zašto svit muči? Di su pošteni judi? Vrime je, od ubojstva Lumumbe do danas, svidok da je Šibenik tog dana, 21. sičnja 1961., bija veliki grad, a njegov svit na pravoj strani. Bija san na ton mitingu, i još ga pantin, ka da je bija jučer. Ima san devet godina i skroz razrogačene oči: gleda san u transparente, u jude koji su se popeli na stabla uz Pojanu da boje vidu i da ih se boje čuje kad počnu vikati. Govornici su se redali na balkonu kazališta jedan za drugin, sa sve žešćin i žešćin govorima. Na kraju se čitalo pismo koje će s Pojane ići drito u Ujedinjene narode. Ma, najjača poruka dopirala je iz krošnje jednog stabla blizu đerdina, okle se moglo čuti jedno te isto, po deset puta rečeno: «Doli Čombe, kurbin sine, izdajico domovine!» Pa bi ga iz jednog drugog stabla dopunjava još jači glas: "I Mobutu skupa šnjime!" I dašta, nega – doli, doli, doli! (A sada, kad bonbe padaju po Iraku, Afganistanu, Gazi i drugin mistima u svitu, di velike sile činu najgore zločine, muči i Šibenik, jerbo svi čekaju da nas priuzme i NATO, pa da se poslin more lipo živiti brez raditi, misliti i suosićati.)
Današnja Pojana, kad nije parkiralište, nije za ništa, jerbo više nikog nije briga za nikoga (nego samo da šta prija uđemo u NATO).

Tekst i fotka iz Šibenskog leksikona Ive Jakovljevića

Ne sićan se ovog skupa al se nadan da će se kad-tad štogod sličnog ponovit pa ću i ja s jednog od dva preostala stabla viknit doli ovi !

petak, 16.07.2010.

ZAUSTAVIMO NET - ŽIVILA CENZURA !

Tekst Jurice Pavićića "Varšavska je kraj jedne političke ere" koji je uklonjen s JL portala čim su ga politički dušebrižnici pročitali.

http://www.jutarnji.hr/-varsavska--je-kraj-jedne-politicke-ere/847207/

SPLIT - Samo nekoliko dana uoči okršaja s policijom i masovnog hapšenja prosvjednika u Varšavskoj, na drugom kraju Hrvatske dogodilo se nešto što nisu registrirale baš nijedne hrvatske novine.
Ministar kulture Božo Biškupiić smijenio je s funkcije osobu po imenu Tajma Rismondo, arheologinju koja je svega osam mjeseci bila na čelu Službe za zaštitu spomenika u Splitu. U hermetički neproničnom svijetu naše konzervatorske službe razlozi smjene nikad se ne mogu saznati, ali “ulica” je brzo saznala da je razlog bio to što je Rismondo komplicirala s davanjem zelenog svjetla za “nešto”.
U svjetlu zbivanja u Varšavskoj, opis tog “nečeg” zvuči sablasno poznato. Riječ je o stambenoj interpolaciji u neposrednoj blizini Diokecijanove palače. Ta interpolacija naslanja se na venecijanski bedem i uključuje njegovo djelimično rušenje. Ona uključuje podzemne garaže u koje se ulazi kroz pješačku zonu, a dio novosagrađenog volumena predviđen je i u ovom slučaju za “javne, kulturne namjene”. U Splitu, javna je tajna bila da je dio te “kulturne namjene” i Biškupićev muzej grafike.
Unatoč sablasnim sličnostima, ne želim posve identificirati slučaj Varšavske i slučaj prostora koji se ovdje dolje naziva Bedem Contarini. Za razliku od Horvatinčićeva ordiniranja po perfektno funkcionalnoj i urednoj gradskoj jezgri, splitski projekt doista narasta na mjestu degradiranih “štakornjaka” gdje šverceri prodaju turske maje na špaline. Za razliku od “javna namjene” koja je u zagrebačkom slučaju banalna smicalica, u splitskom ona postoji bar u donekle konkretnim natruhama. No, između ova dva slučaja - jednog nacionalno poznatog, te drugog o kojem naša javnost ne zna ama baš ništa - postoji ipak niz podudarnosti.A najveća je to što je politika na sve načine upregla svoju moć da kroz administraciju “provuče” intervencije u prostoru o kojima se nije kako valja raspravilo niti je o njima javnost dovoljno znala.
Stoga, ako postoji neka pouka u vremenskoj podudarnosti događanja u Varšavskoj i ne-događanja u Splitu, onda ta pouka glasi: Varšavskih je u Hrvatskoj na stotine. U ovom trenutku, Varšavske (dakle: slučajevi gdje se važnim prostorima harači bez znanja javnosti) događaju se od sjevernog obruba pulskog zaljeva pa sve do Srđa. Malih, nevidljivih Varšavskih, prostornih skandala koji sežu od otimanja rive, nelegalnih štekata do prenapuhivanja katnosti, u Hrvatskoj ima toliko da bi od silnih Varšavskih svi zajedno trebali tečno govoriti poljski.
Kako se onda moglo dogoditi da od svih tih malverzacija, od svih sumnjivih političkih sprega, od svih poraza stručnosti i izdaja javnog interesa upravo Varšavska - koja je loš, ali nipošto najgori primjer - postane ljudima tako važna da za nju glumci, studenti i vijećnici idu pod cokule i pendreke? Kako baš ona, a ne toliko drugih mjesta?
Odgovor je: upravo zato.
Da je, naime, Varšavska samo jedna i jedina, teško da bi se tisuće studenata i građana mogle tako emocionalno galvanizirati da tjednima po pripeci i ledu sjede pod ceradama na pločniku. Upravo je tipskost i tipičnost onog što se događa u Varšavskoj bilo to što je taj pravokutnik granitnog trotoara pretvorilo od urbanističke dvojbe u političku metaforu. Ako se tako neodgovorno, konspirativno i autistički odlučivalo u neposrednoj blizini glavnog trga glavnog grada, što onda čovjek može očekivati na Mljetu, južnoj strani Pašmana, Sućurju, Vrbniku? Ako se strogi centar političkog i kulturnog središta ne artikulira kroz ozbiljnu strukovnu debatu, što se tek mora događati po vanjskim stranama otoka, po slavonskim i posavskim gradićima, na mjestima gdje ne prolaze svaki dan kunsthistorička krema, novinari, profesori, akademska elita?
I zato postoji mnogo razloga za tvrdnju kako je “slučaj Varšavska” u neku ruku novi miting za Stojedinici, novi masovni generacijski prosvjed kojim završava jedna dekada i jedna politička era. Ni u slučaju Stojedinice, naime, stvarno izvorište revolta nije bio jedan radio: miting za Radio 101 bio je pobuna protiv jedne političke paradigme, jednog odnosa prema javnosti, medijima i liberalnim vrednotama. Na kraju jedne druge i drukčije dekade ponovo imamo masovne prosvjede koji su daleko nadrasli stvarni značaj svog povoda. I prosvjedi za Varšavsku su ponajprije prosvjedi protiv jedne političke paradigme u kojoj više nisu ugrožene liberalne vrijednosti, nego one socijalne: ponajprije, pravo javnosti na javni prostor i suodlučivanje o njemu.Pronicljivost Tea Celakovskog i njegove grupe umješnih NGO profesionalaca je što su shvatili da ljudima za artikuliranje negodovanja treba nešto vidljivo i poznato. Da je Celakovski pozvao građane na miting “protiv GUP-a” ili za “novu prostornu pravdu”, vjerujem da bi okupio tek kojih pedesetak buntovnika. Time što je građanima mjesto kojim svaki dan prolaze pretvorio u paradigmu, zapalio je hrvatski društveni fitilj. I zato tema Varšavske ima puno šire reperkusije od jedne sive, nezanimljive ulice.

utorak, 06.07.2010.

ZBRKA, TRKA

U zadnjih 15-20 dana puno stvari je prišlo priko mene il ja priko njih, toliko da ne znan šta bi izdvojila za ode napisat pa ću samo reć da san u iste dane stigla bit na našen MDF-u i na Splitskon festivalu, odradit simultanu konferenciju za medije glede Družbe Adria pod moton Zaustavimo Družbu, očuvajmo Adriu i još nekoliko dobrih i važnih stvari, 3-4 dana čuvat Prvu i Drugu, svaki dan zaplivat i naravno, obavit sve one normalne kućanske poslove koje niko nit ne računa u posal.
Niko mi nije pomaga i nisan se umorila, baš suprotno, osjećan se bolje i jače nego kad kraden Bogu dane.
Evo par sličica :



Split - prva večer



More u ormaru u HNK Šibenik, đir po đardinu



idemo na kupanje i posli poigrat se s Trećin

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?